Djevojčica ipak pronašla mamu!

Velika sam spavalica, a vikend uvijek iskoristim za dulje spavanje. Noć je za mene najveći izvor koncentracije te mi pruža veliku stvaralačku snagu i energiju. Te vikendom volim zamijeniti dan za noć.

Ovoga vikenda stavila sam blokadu na budilicu u svom mobitelu. Odlučila sam spavati sve dotle dok se ne probudim. Nije išlo baš sve po planu. Ujutro, zapravo negdje oko 11 sati, što  je nekome već i podne, probudio me poziv s moga mobitela. Prvo sam pomislila kako je to samo san ili budilica, trebalo mi je nekoliko sekudi dok nisam shvatila da je telefonski poziv. Uočila sam nepoznati broj, i svejedno se javila. Bio je to moj prijetelj, koji se ne javlja često, već kada me poželi čuti.  Pomislim kako je to lijepa gesta od njega. Kroz šalu onako snena, dobacim mu, zar nemaš pametnijega posla nego misliti na mene. On mi odgovori da je to ok, i da me se rado sjeti. Naravno, drago mi je čuti te lijepe riječi, pa ako baš nemaš baš na koga misliti, misli na mene, dobacim mu ja.  Nije mi namjera ovdje iznositi moj razgovor sa prijateljima, jer to ionako nikoga ne zanima, ma, čista patetika za čitatelja.

U uvodniku je zapravo početak priče moga, neobičnog i nesvakidašnjega događaja u jednom Shopping centru, a za koji bih rekla da se uvijek događa nekom drugom, a ne baš meni. Naime, bila sam zahvalna prijatelju što je baš on bio moja budilica, jer sam trebala obaviti shopping, a nedjeljom su trgovine otvorene samo do 13 ili 14 sati, a ja u krevetu do 11 sati?! Uf! Na brzinu sam oprala kosu i obavila jutarnji ritual toalete, skuhala svoju 'najbolju' espereso kavu i krenula. Stigavši u T.centar, sve se odvijalo po nekom redu. Na moje zadovoljstvo nije bilo gužve. Kupila sam što mi je trebalo, nisam imala baš previše izbora, jer spavalice  uvijek dođu na 'mrvice'. Ne žalim se, i ne opterećujem se previše ako mi nešto i ne pođe planu. Tu sam više flegmatik. Inače mrzim odlazak u shopping, i sve bih dala da ne moram ići. Pošto nije bilo gužve te sam još malo željela prošetati po trgovini onako da pogledam još jednom, da li ima  nešto novo i zanimljivo. Kako sam napravila zaokret na drugu trasu, preda mnom se ukazao nesvakidašnji prizor od kojega mi nije bilo baš ugodno. Pošto sam i sama mama, znala sam kako postupiti. Naime, naišla sa na malenu uplakanu i samu djevojčicu, slatku, poput malenoga medvjedića sa roza kapicom na glavi, isto takvom jaknicom obloženom muca-krznom te, malim plavim ruksačićem na leđima. Imala oko 4 godine ili možda malo, malo, više.  Baš je bila prava mala lutkica roznih obrazića.  Bilo mi je žao djeteta, kada sam ugledala njezin izraz tužnoga lica. Znala sam da moram biti čvrsta i suzdržana. Upitam je što se dogodilo!? Malena mi kroz plač odgovori, da je izgubila mamu.  Uzmem je za toplu ručicu i krenemo nas dvije po shopping centru tražiti njezinu majku. Šetale smo od jedne do druge police, zabrinutih lica. U mojoj glavi već se slagao scenarij, što ako ne pronađemo majku, i tko zna odakle je dijete uopće dospjelo u T.centar? Pomislim kako je bolje da sam je ja pronašla nego netko drugi. Današnji mediji plasiraju nam razne priče o izgubljenoj i nestaloj djeci. Učinilo mi se dugo kao cijeli vijek, hodajući s malenom između polica, tažeći njezinu majku. Odjednom ugledam rumene obrašćiče djevojčice kako su se pretvorili u veliki osmijeh. Pustila je moju ruku i poput najbržeg leptira pojurila svojoj majci koju je opazila na kraju drugoga reda polica kako bira proizvode. Majka se uopće nije doimala nimalo zabrinuto, niti je bilo što pitala, naprotiv bilo joj je svejedno i bila ja potpuno ravnodušna. Doimala se kao da je sobom dovela psa kojega bi nekom rado poklonila. Nažalost stvarnost je takva da se roditelji ne mogu birati, i svejedno kakvi oni  bili, najbolji su u očima djece.

Bila sam neobično sretna taj dan, što se ova priča tako završila. Meni su ostale samo lijepe misli na malenin izraz lica i na Happy End.