Putovanje za 'pamćenje' u Graz

 Već duže vrijeme nisam nigdje putovala, što se inozemstva tiče. Obožavam putovanja, pogotovo ona koja me vode tamo gdje još nisam bila i gdje želim ići, te gdje sam već bila, a koja su na mene ostavila izričit i poseban doživljaj. Najljepša putovanja koja su mi se dogodila su ona koja se vežu za godišnji odmor proveden na Obali našeg mora, Jadranskog. Posebno, Hvar, Brač, Dubrovnik, Zadar, Šibenik, Krk, Rovinj, trebala bih dugo nabrajati, uglavnom destinacije vezane uz More. Od inozemnih putovanja izdvojila bih neke evropske gradove, Budimpešta nekoliko puta, Beč također, Graz, Stuttgart, Antwerpen, Pećuh, Balaton, ima ih još, ne ću više nabrajati. Svugdje gdje sam bila ostali su mi neki lijepi trenutci koje bih željela svakako ponoviti. U tijeku radnoga dana, zazvonio mi je mobitel, kada sam se javila, bila sam ugodno iznenađena, kada sam čula glas svoga dugogodišnjeg prijatelja, suradnika i utemeljitelja nekih projekata vezanih za kulturu, bilo da su to slikarske kolonije, književne večeri, izdavačke aktivnosti, koje smo zajedno odrađivali. Moj prijatelj je trenutno novinar i spiker na radio Ludbregu, rijetko se čujem s njime, jedino kada je u pitanju neki posao. Ovoga puta poziv je bio sasvim druge naravi. Naime, pozvao me na jedno organizirano putovanje u Graz. Sva sretna odmah sam odlučila da idem na to putovanje, vidjela sam to kao idealnu priliku, da ponovo prošetam gradom, posjetim galeriju moderne umjetnosti Kunst House, kupim najbolje čokoladne slatkiše i jeftine ljetne krpice u H&M-u.  Odluka je pala i mogli smo krenuti. Te subote, budilica na mobitelu odzvonila mi je ranije nego inače, ustala sam i odmah bila raspoložena za jutarnju kavu, koja sam si pripremila, a na koju često pomislim kada idem u krevet, kada sam sama. Kada nisam, ne mislim na kavu u krevetu..Dobro raspoložena uzela sam ruksak s lunch paketom, vodom i fotićem, te se spustila stepenicama ispred moje zgrade, gdje imam stan, tu me trebao dočekati prijatelj da zajedno krenemo u Ludbreg, gdje ćemo dalje autobusom do Graza. Tako je i bilo. Nisam ga trebala dugo čekati, stigao je na vrijeme iz Đelekovca, te sam mu sugerirala da svoj crveni Golf ostavi parkiran pred zgradom, a do Ludbrega ćemo mojim autom koji ima klimu. Pomislim, to će biti moj doprinos ovome putovanju, jer ionako ne trebam ništa platiti. Nakon dvadesetak minuta, stigli smo u Ludbreg, parkirala sam tamo gdje mi je preporučio, kod Raja, tamo on parkira svaki dan kada ide na Radio, odraditi svoju emisiju. Bila sam uvjerena, da će mi auto biti na sigurnom kraj Raja. Napokon smo stigli do autobusa gdje nas je čekalo ostalo društvo. Uglavnom je prevladavala ženska vremešna populacija, mladih je bilo malo.Organizacija putovanja je bila od putničke agencije „Mihael“ iz Varaždina, mislim da ćete upamtiti naziv ove agencije. Cilj putovanja bio je: razgledavanje stare gradske jezgre Graza, posjet, botaničkom vrtu, posjet „Čarobnom vrtu skulptura“, posjet „Cvjetnom selu“ koje je sedam puta dobilo nagradu, i šoping. Naoko zanimljiv sadržaj. Nakon stotinjak kilometara našega puta stigli smo i na Slovensku granicu. To je nešto najgore što nam se moglo dogoditi. Kroz sve granice prolazili smo a da nas nitko nije ništa pitao niti pogledao, niti policija niti carinici. Pomislim kako smo civilizirano društvo koje je u Evropskoj Uniji, te nam nisu potrebne neke kontrole, što se naoko moglo i procjeniti. „Janezi“ kao da ne spadaju u Europsku zajednicu, kod njih prevladavju neki plemenski običaji. Svaki putnik treba izaći iz autobusa, odšetati do carinske kućice u kojoj je „bik koji sjedi „ pokloniti mu se, otvoriti putovnicu, tako da odmah vidi identitet, i da ne treba tražiti stranicu na koju treba udariti žig. Namjerno sam mu dala zatvorenu putovnicu, da posao odradi kako treba. Baš sam uživala, kada je listao putovnicu, te je morao tražiti stranice na koje će udariti žig, isto sam napravila i na povratku. Mislila sam, treba izmučiti Janeza. Nakon slovenske torture, krenuli smo dalje do odredišta. Usput smo stali na odmorištu u Radensburgu, da pojedemo nešto, okrijepimo se vodom ili sokom. Kava u Austriji nije bogzna što, u Beču je odlična. Zato sam ja ponijela svoju hrvatsku i najbolju. Neki su bili prvi puta u Radensburgu, pa su pohitali da popiju odvratnu kavu kako bi dobili besplatno ružnu šalicu za suvenir. Prijatelj i ja znali smo te „štoseve“, pa smo svoj doručak pojeli s nogu ispred restorana, a društvo su nam pravili mnogobrojni vrapci, koje smo počastili kruhom iz sendviča. 

Nakon stanke od pola sata, krenuli smo do našega odredišta. Prije Graza, vodičica nas je izvjestila o svemu kako ne bi pričala po gradu, jer veli nema licencu, pa bi mogla imati problema sa tamošnjom inspekcijom. Javio mi se upitnik: kakav je to vodič i kakva agencija koja nas vodi bez licencu? Dobro znam što to znači. Nema položeni ispit! Nakon svega što smo prošli s njom ne bih joj dala prolaznu ocjenu! Bila sam znatiželjna kako će nas voditi. Brzo su se potvrdile moje sumnje. Hodajući gradom stare gradske jezgre gdje dominiraju zgrade koje pripadaju različitim stilovima i apohama, došli smo i do Šlosberga, djela grada koji ima svoju značajnu povijest, iz kojega se pruža prekrasan pogled na panoramu grada i širu okolicu. Gore do same utvrde vodi nekoliko stotina strmnih, skliskih i izlizanih stepenica, a može se i liftom, za sve one koji se boje ili im je neugodno od visine. Moram priznati da se nisam baš ugodno osjećala kada sam njima prvi puta prolazila, pred par godina. Najveći doživljaj je bio u tome što se prelazi kroz visinske zone, te je potrebno gore ponijeti jaknu i kišobran. Naravo potrebno je imati i prilagođenu obuću. Naša vrla vodičica nije ljudima objasnila sve detalje, da mena nije bilo tko zna da li bi se svi vratili doma u istom broju, s obzirom na poodmakle godine. Krenuli smo dalje, vodičica je opet davala pogrešene informacije o galeriji suvremene umjetnosti, te nije niti spomenula njezni funkciju.

Morala sam reagirati na način da popravim njezino izlaganje. U jednom trenutku osjetila sam kako su se svi okrenuli prema meni i kako me znatiželjno slušaju, znala sam da sam im dala iscrpne i zanimljive informacije o građevini koja sliči na NLO, koja je napraveljena od stakala,na umjetnom otoku na Muri, a koju su napravila dva arhitekta, amerikanac i englez... ne ću vam sve otkriti. Morate otići u Graz da bi je vidjeli i doživjeli. Naime, Graz je dugo slovio kao glavno kulturno središte Europe. Laganom šetnjom napravili smo krug, moj prijatelj svako malo zapjevao je iz svega glasa, da ne bi ostali slučajno nezamjećeni. Tako je grupa Japanaca koja se našla usred Graza, od srca nasmijala na njegovo grlato pjevanje. Njemu je to profesionalna deformacija, jer stalo sluša pjesme, kada ih pušta na radiju. On je poput stroja, ne priča normalno, već stalno recitira i pjeva, ma' gdje bio, kao čovjek-radio.      

Čekala sam pravi trenutak da mogu napokon nešto kupiti, jer ludilo šarenih i neobičnih 'krpica' i slatkiša mamilo me iz izloga kojima je teško odoljeti. S nestrpljenjem sam čekala taj trenutak, koji nisam dočekala, jer je vodičica naglo donijela odluku, da se mora dalje krenuti, a da cilj našega putovanja nije šoping, nego cvijeće. Valjda nije naštrebala program, koji nam je bio dan, a u kojem je stajalo da se ide i u šoping. Dodala je kako ćemo na povratku možda stati u nekom šopingcentru usput . Počela sam sumnjati u njezine sposobnosti vođenja koje su se stalno pretvarale u nesposobnosti. Naše daljnje odredište bio je botanički vrt. Napokon smo stigli i u vrt, koji nije bio u funkciji, popišali smo se samo i krenuli dalje. Jedino smo to mogli obaviti, dalje nije išlo. Bio je to fijasko broj dva koji je krasio našu vodičicu. Zatim smo otišli u to 'famozno cvjetno selo', udaljeno nekoliko desetaka kilometara od Graza vozeći se uskom asfaltiranom cestom koja u nekim svojim dijelovima može podnijeti samo jedan smjer, stalno uz potočić i prekrasnu alpsku prirodu. Barem nešto za doživjeti, pomislih. Stigli samo napokon u to selo koje mi po ničem baš nije posebno, ima skromnu crkvicu u kojoj su na klupama molitvenici, kao u dućanu a koji pripadaju crkvenom vlasništvu. Zamislite da dođete u crkvu i dočeka vas molitvenik svaki puta na istom mjestu, to bi se sigurno svidjelo našim bakama. Koje li pogodnosti i luksuza, pomislile bi. Uz crkvicu se nalazi i groblje, iako uređeno do zadnjega detalja nema skupocjenih mramornih nadgrobnih ploča kao kod nas u Koprivnici.

 Austrijanci imaju viši standrad nego Hrvati, samo za usporedbu. S groblja se pruža prekrasan vidik na Alpe. To su sve impresije koje sam doživjela u tom 'cvjetnom' sela. Nije mi palo na pamet da hodam uokolo tražeči cvijeće ili neznam što, jer je temperatura bila oko 39 stupnjeva Celzija. Radije sam sjela na terasu seoske krčme i svom prijatelju davala instrukcije kako da izbriše prekobrojne fotke, kako bi oslobodio mjesta novima. Već su svi pomalo izgubili živce od vrućine, te su se umorili tražeći cvijeće i uređene gredice, morali smo krenuti dalje. Vodičica nije ljude vodila po selu da im pokaže gdje se što nalazi, već im je rekla neka si pogledaju što ih zanima, a ona se također zavukla u debelu hladovinu. Stigli smo do 'čarobnog vrta skulptura'. Tada je uslijedio šok za sve. Ovaj puta u vrtu nisu bile očekivane cvjetne skulpture kao one Edwarda Škarorukog, već su to bile skulpture koje pripadaju modernoj umjetnosti, ili avangardi. Meni i nekima veoma zanimljivo i interesantno, dok su ostali negodovali. Uslijedio napad na vodičicu, koje se opravdavala, da je program za izlet napravio njezin šef, koji je podatke pokupio s Interneta, te se zaključilo da je spomenuta izložba bila pred tri godine, a sada je bila neka druga. Na moj prijedlog da se krene prema doma, te usput u šoping, svi su se složili. Kako bi se malo odmorili i osvježili napitcima te konačno imali priliku da se nešto kupi i ponese doma, kao poklon ili suvenir. Izmoreni gafovima vodičice zavapili su za povratkom kući. Kada smo stigli u šopingcentar, naoko je sve izgledalo idilično, međutim vodičica je opet napravila propust, nije upozorila ljude da paze na ulaze odnosno izlaze, te su mnogi zalutali, morali smo ih čekali pola sata duže dok nisu 'pohvatali konce' kako izaći van. Nedopustivo je da vodič nezna osnovne podatke, što se tiče radnog vremena šopingcentra. Tako smo ušli zadnji čas i izašli još prije. Jedva da smo uspjeli nešto kupiti. Povratak za Koprivnicu protekao je identično kao i dolazak.

Bio je to veliki fijasko i velika blamaža za putničku agenciju „Mihael“ iz Varaždina, vjerujte nikome je ne bih preporučila. Za svu tu torturu koju su nam pribavili svojim ponašanjem trebali bi putnicima platiti za duševne boli i patnje, a ne da putnici plaćaju njima za njihov nemar i neznanje. Takva agencije i vodičica uopće ne zaslužuju licencu, što su dokazali svojim 'famoznim' programom i vođenjem. U jednome trenutku, upitala me sramežljivo neka žena-putnica, da li sam ja povjesničarka, odgovorila sam joj da nisam, ali da me zanima to područje, pogotovo povijest umjetnosti, te da sam dosta putovala tako stekla mnoga saznanja od dobrih i kavlitetnih vodiča, upravo kakvi moraju i biti. Dobro zapamtite ovu putničku agenciju „Mihael“ iz Varaždina, kako vas ne bi 'usrećila'.