Takvo nešto sigurno nitko još nije čuo, već dugo, mislim takovu glupost. Jasno mi je da postoje razne fobije. Najčešće slušam o fobiji zatvorenog prostora, fobiji od letenja avionom, fobiji od visine. Jedna sm od tih pripadnika fobija. Moja je neobična. Jednostavno, ja imam fobiju od bicikla, ne od aviona niti od mraka, niti od bilo čega drugoaga. Ne samo da me proganja fobija, već me proganja i noćna biciklistička mora. Često sanjam bicikl, kao objekat koji me prati i koji ima dušu. Takvi snovi s biciklom donose mi sreću, drugi dan obično sve mi je pod kontrolom i sve mi ide od ruke. Kao da mi se hoće iskupiti za neke grijehe i događaje iz prošlosti. Još kao mala djevojčica imala sam averziju od takvoga nestabilnog vozila, koje ako pustiš iz ruku odmah padne na zemlju. Nisam se dugo znala voziti na biciklu, jer nikako nisam mogla savladati tehničke vještine. Međutim, moji roditelji su inzistirali da me nauče voziti na biciklu, jer sam trebala putovati u školu tri kilometra od moje kuće i na vjeronauk, što je bilo još važnije. Samim tim sam spadala u onu grupu djece koji nešto ne mogu savladati odnosno u one koji imaju neki 'nedostatak' u glavi. S puno muke i truda naučila me baka, i uspjela sam. Uvijek mi je ta vožnja zadavla glavobolju i stotinu puta sam pala s toga drskog dvokola.
Ovim uvodom sam se željela samo pohvaliti, da sam prošli vikend prevalila biciklom četrdesetak kilometara. Nisam mogla povjerovati u svoje 'sposobnosti'. Obično vozim bicikl kada odem na selo, tamo nema biciklističkih staza te vozim gdje želim, lijevo, desno u sredini?! Sve je ispravno, nema pravila. Jedino pas koji uleti u kotač može poremetiti harmoniju strana. I to je najmanji problem, jer me tamo svi psi znaju, pa me samo žele pozdraviti..avavav...tako pozdravljam i ja njih.
Pravi problem nastaje u gradu. Moja vožnja je bila poput one Aldrinove po Mjesecu. Pustimo to. Krenule smo. Jako nesigurno što se mene tiče i bicikla. Sve mi je izgledalo komplicirano kada bi ušla u neku prometnu situciju, nisam znala gdje trebam ići, i gdje se smije uopće kretati s biciklom. Izgleda jednostavno kada gledam ljude i djecu kako se voze na biciklima poput munje. Sjetila sam se jednoga biciklista-djedice, koji me uvijek nasmije i kojega često srećem na rotoru, koji se vozi u suprotnom smjeru ili kako njemu odgovara ili krivo ili pravo, svjedno mu je. Tako bi se i ja vozila po cesti jer mi je totoalno svejedno, neznam se ponašati u saobraćaju s takvim kompliciranim prometalom. Nasreću što sam imala vodića, koji me je imao na 'oku' , da ne napravim kakovu pizdariju. Na sreću nije bilo prometa, jer je bila nedjelja. Prvo sam kerenula nesigurno, te me brinula svaka pojava koja bi mi dolazila u susret, a pogotovo grupica ljudi. Tada bih pažljivo spustila nogu na asfalt, da prikočim, da ne izazovem incident. Rekli su mi da je to novi bicikl i da nesmijem kočiti da ne preletim preko njega (kao supermen). Bila je noćna mora doći do cilja, bilo me strah, znojile su mi se noge, ruke, i neznem što sve ne . Uputile smo se prometnom cestom do cilja naše destinacije. Išlo je sporo. Pored nas su jurili neki biciklisti brzinom poput bolida. Pomislim, kako su to zapravo bolidi u bciklingu. Čuo se samo neki šum koji je preletio pored nas i brzo nestao kao crna ili crvena točka u daljini. Dugo smo putovale i napokon stigle. Nije mi se više dalo vraćati. Ali ipak. Nakon poduljeg odmora u prekrasnom krajoliku jezera, krenule smo prema doma. Zapravo napravile smo jedan krug putovanja, koji je bio uspješan. Shvatila sam zapravo kako sam ponovo naučila voziti bicikl ne samo po selu, nego u gradu, gdje je situacija puno komliciranija. Konačno sam se izlječila od fobije, a bicikl mogu i dalje sanjati.
Nema komentara:
Objavi komentar