S ekonomskog stava inflacija je pojam koji označava prekomjerno povećanje robnih zaliha ili usluga na području tržištu, što dovodi do sveopće neravnoteže između ponude i potražnje. Tada vrijednost robi, zalihama i uslugama pada, te smanjuje njihovu vrijednost. U monetarnom okruženju inflacija predstavlja višak novčane mase u optjecaju što smanjuje njegovu vrijednost, a koja rezultira, povećanjem cijena roba i usluga, smanjenjem zaposlenosti, te u konačnici rezultira i smanjnjem rasta realnog BDP-a.
Siegfried Zodemack
Uglavnom Inflacija predstavlja totalnu neravnotežu robe, novca, zaliha i usluga koja remeti njihovu vrijednost na tržištu. Zašto sam se tako raspisala o tom pojmu? U ovome izlaganju prikazat ću koja je vrijednost umjetničkih slika na tržištu. Iako je recesija dotaknula sve pore ekonomskog i društvenog života, recesija se itekako osjeća i na području tržišta slika. Prevelika je ponuda i veliki raspon upitne kvalitete slikarskih uradaka, koje dovodi do remećenja pravih vrijednosti i sagledavanja umjetničkih vrijednosti, te su sve kvalitete strpane u jednu vreću, u kojoj se teško snaći. Razlog je u tome što su'dobri' slikari zalutali među loše, tako ne poštuju vlastite likovne vrijednosti i vještine, umanjujući vrijednost djela. Drugim riječima, sve se svodi na par kobasica i gorički tudum, za koji su svi odreda voljni pokloniti svoja 'djela' u 'neke svrhe' .
Naime, već duže vrijeme promatram vojsku lokalnih slikara amatera svih klasa, dakle od onih koju su počeli slikati 'jučer' odnosno kada su se našli u mirovini tj. iz čiste dosade, te one koju su već postigli neki renome, i tako si osigurali 'ime' i kvalitetu, koju su si nažalost srušili u trenu, tome je doprinjelo njihovo ponošanje.
Rekla bih, lijepo je i društveno korisno da se ljudi druže, stjecajući nova poznanstva, tehnike i izričaje, te se timskim radom uvijek može postići više i nešto naučiti, na prigodama ili eventima kao što su skupne izložbe ili kolonije. Moj fokus razmatranja se veže na osvrt likovnih kolonija. Zapravo važan mi je njihov aspekat i produkt ili proizvod. Uvijek se pitam gdje završe te silne slike? Ako su one namijenjene u homanitarnu korist, potrebitima, bolesnima, siromašnima, te za fundus galerija, to je onda hvalevrijedna gesta. U takvim prigodama trebalo bi klasificirati autore: ( za primjer ću navesti likovnu koloniju koja se održava svake godine u Domu za starije i nemoćne u Koprivnici), slike ostaju za opremanje domskog prostora, ujedno su i stalna postava.
Idemo redom. Organizatori se uglavnom posluže lukavstvom te se na najjednostavniji način mogu domoći slika da bi uredili svoje poslovne ili privatne prostore tipa, slastičarna, gostiona, apartmana i slično. Pozovu vojsku slikara na koloniju na svome privatnom imanju, daju im platna, kobasice za ručak, domaćega tuduma, tako sretni raznoliki slikari provedu u cjelodnevnom boravku gorica ili u nekom dvorištu slikajući gomilu djela. Većina ih je bezvrijedna, pogotovo ona koja su nastala na temelju tehnika i znanja u brzopoteznoj lokalnoj 'slikarskoj školi'. Zašto to kažem? Naime, nedugo sam se imala prilike uvjeriti u šlamperaj i hard amaterizam, koji se dao isčitai iz kataloga popisa slika za izložbu u kojemu su dimenzije slika bile napisane onako kako se ne pišu, to su zapravo osnovne stvari u slikarstvu koje bi slikari morali znati, pogotovo oni koji su pohađali neku 'školu' , te ih učitelj možda nije naučio? Ujedno stvaraju razlog za prijepor od strane ugledne tvrtke koja im je mecena. Drugim riječima, kvare ugled.... Naime dimenzija slike određuje se prema vizualnom postavu, odnosno prema objektu. Vrijdnost djela zasniva na originalnosti izričaja ili rukopisa. U ovome slučaju događa se situacija, kada se pogledaju sve te slike, dobiva se dojam monotonije vizualnog doživljaja, jednog autoru. Upravo s toga, možemo utvrditi inflaciju ideja i kreativnosti. Tu ne bih uvrstila ortodoksne slikare naive i neke koji imaju svoj pozamašni slikarski staž i renome. Jedino njih uvažavam u potpunosti, a mogla bi ih nabrojiti na prste jedne ruke te one nenaivnog izričaja, koji uopće ne trebaju stavljati potpis na sliku te se iz prvoga pogleda zna tko je autor, odnosno kome pripadaju.
Zaključak : zašto da se slike uopće i pojavljuju na tržištu, kada ih svatko može dobiti na koloniji, bez puno troška i truda, počastivši slikare kobasicama i domaćim vinom. Pitam se, gdje je tu vrijednost umjetničkog djela, i da li je uopće ima. No, ima onih slikara koji 'drže do sebe', te se neće izlagati ruglu dajući svoje slike u bjescjenje za kobasice. Spomenuti spadaju u red afirmiranih slikara, koje kupci ipak pronalaze, bez obzira što se ne pojavljuju na svim mogućim kolonijama.
Nema komentara:
Objavi komentar