Inflacija slika – cijena u kobasicama

Koliko vrijedi umjetnička slika? U današnje vrijeme prevladava trend koji nam ukazuje da se umjetnička slika može dobiti za par kobasica, kao u prastara vremena kada je vladao zakon trampe, roba za robu.

Promatram vojsku slikara-amatera svih klasa, dakle od onih koju su počeli slikati 'jučer' odnosno kada su se našli u mirovini tj. iz čiste dosade, te one koju su već postigli neki renome, i tako si osigurali 'ime' i kvalitetu. Njih uvažavam u potpunosti, spomenut ću samo neke: Tomica Grabar, Radovan Grgec, Đurđica Balog, Josip Gregurić, Dražen Tetec, Stjepan Pongrac, Slava Blažeković, Mato Toth, Alojz i Mirko Horvat,Vlatka Kordina te još neke slikare nenaivnog izričaja kao što su: Marija Stipan, Marijan Gal, Nada Dombaj, Barbara Percač, koji su toliko originalni da ne trebaju stavljati svoj potpis na sliku te se iz prvoga pogleda može zaključiti kome pripadaju. Koliko pratim kvalitetu slika na tržištu i općenito, vidim da su neki slikari slabo naučili i osnovne stvari u slikarstvu ili ih učitelj nije naučio? Krivo napišu u izložbeni katalog dimenzije svojih 'djela', spominjem primjer s nedavne izložbe, te ne znaju da se dimenzija slike određuje prema vizualnom postavu, odnosno prema objektu. Vrijednost djela zasniva se na originalnosti izričaja ili rukopisa. U ovome slučaju dobiva se dojam, kada se pogledaju sve te slike kao da pripadaju jednom autoru, što dovodi do inflacije ideja i kreativnosti.

Još jedna pojava određuje vrijednost i cijenu umjetničkih slika u današnje vrijeme, a to su likovne kolonije. Lijepo je i društveno korisno da se ljudi druže, stjecajući nova poznanstva, tehnike i izričaje, na događajima kao kao što su skupne izložbe ili kolonije. Zapravo važan je njihov aspekat, da li humanitaran ili privatan. Uvijek se pitam gdje završe te silne slike koje naprave mnogobrojni slikari na kolonijama. Idemo redom. Organizatori se uglavnom posluže lukavstvom kako bi se na najjednostavniji način, a da ništa ne trebaju platiti, domogli slika da bi uredili svoje privatne ili poslovne prostore tipa, slastičarna, gostiona, apartmana i slično. Do sada se nitko od organizatora nije sjetio da slikarima ponudi novac kao protuvrijednost za nastala djela na koloniji. Zašto i bi, kada slikari to sami i ne traže, te srljaju na kolonije kao guske u maglu. Najbolji primjer je nedavno održana likovna kolonija u goricama u Aršanju na privatnom imanju nadomak Pitomače ili višednevna likovna kolonija kod Mate Majstorovića koja se održava već duži niz godina u goricama nadomak Đurđevca.. Dakle organizatori pozovu vojsku slikara na svoje privatno imanje, daju im platna, kobasice za ručak i domaćega tuduma.

Okupi se tu šaroliko društvo slikara od akademskih do amatera svih klasa. Tako sretni slikari provedu u cjelodnevnom boravku gorica ili u nekom dvorištu naslikajući gomilu slika. Zamislite koja je to količina slika koja je dana u bescjenje. Žalosno je to što se među tim slikarima i slikama upitne kvalitete nađu i oni čije slike vrijede na tržištu. Većina slika je bezvrijedna, pogotovo one koje su nastale na temelju tehnika i znanja u brzopoteznoj lokalnoj 'slikarskoj školi'. Potom organizator raspolaže svim tim slikama kako želi. Uglavnom ih proda na nekim lokalnim aukcijama pošto poto, novac utroši u tko zna što, a slikarima ostanu samo uspomene. Najgore je to, da se slikari sami dovoljno ne poštuju i ne cijene, te su se svojim postupcima našli u nezavidnoj situaciji koja je dovela do inflacije slika i bezvrijednih djela.