Neuspješni kopiranti ili kradljivci ideja

Nedugo sam ostala iznenađna svojim zapažanjem. Te se još jednom potvrdila moja teorija na osvrt o inflaciji slika i ideja. Naime, neki dan navratila sam u Podravsku banku kako bih obavila neki posao. Stala sam u red i strpljivo čekala. Vrijeme sam kratila odmarajući oči fokusirajući izložbeni postav slikarskih uradaka na panoima, koji su tamo postavljeni. Na prvi pogled, pomislila sam kako su to slike koje pripadaju našim lokalnim slikarima koji su netom izašli iz 'slikarske škole' te im nedostaje još rada. A kako me oko ne može prevariti, te odmah mogu prepoznati dobru i lošu sliku, školovanu i amatersku, te često mogu pogoditi i kojem autoru ona pripada, na sreću njegovu.

Đ.Međurečan

Ovoga puta pojavili su se neki upitnici u mojoj glavi. Nisam bila sigurna, da li sve te slike pripadaju istom autora ili više njih? Odjednom primjetim neke poznate slikarske objekte vezane za temu, te mi se odmah pojavila asocijacija na slikarski izričaj našeg poznatog slikara Josipa Gregurića, običnim jezikom rečeno loša kopija. Začuđena promatrala sam sliku te sam zaista bila zbunjena, nisam znala što se zapravo dogodilo. Mislila sam da mi je vrućina tako udarila u glavu da mi je poremetila percepciju. Pogledam u desni donji ugao intrigantnog 'djela', kako bih identificirala potpis te kome on pripada. Međutim, slijedio je šok i iznenađenje. U potpisu je bila skupina slova skladana u riječ Đ.Međurečan, nadam se da sam dobro vidjela, ako nisam, neka me netko ispravi ako zna bolje od mene, zahvalila bi mu!

Josip Gregurić

Imam jednu poznanicu slikaricu, koja uvijek gleda u motive slikara i uvijek ih komentira, te često  i kritizira. Više puta je moram uvjeravati u suprotno. Ona pripada naivnom izričaju, slike su joj poznate ako se pogledaju s kilometar udaljenosti, te se odmah zna kome pripadaju. Prihvaćena je u slikarskom svijetu i 'fura' svoj slikarski izričaj koji je gotovo uvijek na staklu. Svaki puta kada bih je srela, nakon kratkog uvoda, prebacuje se na temu kritika motiva naših slikara, obično se radi o potonjima iz navedene škole. Dakle o 'školovanima'.

                                                                        Josip Gregurić

Njoj je uvijek zanimljivo i bode je u oči izvor ideja. Ona tvrdi, u što sam se i ja uvjerila iz prethodnog, da je to čista krađa ideja te kopiranje tuđih  bilo iz umjetničkih slika, postera, uglavnom tuđeg izvora . Poznata je činjenica, da se s ukradenim idejama ne može daleko stići, a kamoli nešto postići, niti vrijednost niti renome, mogu se samo zaraditi kritike i sudske prijave.

                                                       

      
 

                                    

Čudovišta i nakaze, Gilbert & George u MSU u Zagrebu

Možda za naše društvo neprihvatljivi, meni su prava atrakcija, divim im se i baš ih volim. Oni su dva stara coolera. Nameće mi se pitanje tko su zapravo oni? Savršena dva bića iz Svemira sa savršenom harmonijom u svakodnevnom životu i slikarskom izričaju. Krasi ih simetrična stvaralačka snaga i energija. Nisu blizanci. Oni su slobodni i vole se, vode ljubav i rat. Iz njihove karisme nastaju savrešna slikarska djela koja ni jednoga posjetitelja ne ostavljaju ravnodušnim. Nameće mi se misao i saznanje, da svaki čovjek na zemlji ili u Svemiru ima svoga dvojnika. 'Zvijezde' su ih sjedinile u jedno biće.

                                                                    Gilbert & George

Dva ekstravagantna umjetnika Gilbert & George, koji svojom neverbalnom komunikacijom najviše govore o sebi i svome stvaralaštvu. U nekom su neobičnom savezu, stari, simpatični, nerazdvojivi, neopterećeni modernom tehnologijom, ne služe se internetom, već šapirografom, zaista nezamislivo u 21. Stoljeću!? Hodaju zajedno jedan uz drugoga, poput sijamskih blizanaci i u korak. Vele s razloga da, slučajno neki od njih ne padne i da ga ne pregazi auto. Nose istu boju i kroj odijela , cipela, kravata, gaća, čarapa i naočala. Hrane se u istom restoranu, vole ista jela, žive skromno i neopterećeno. Drugim riječima poručuju da promoviraju snagu zajedništva između partnera i u društvu.

Stari dvojac koji za sebe kaže da imaju mlade fanove, i ja sam jedna od njih, izložio je svoja impozantna djela u MSU u Zagrebu, tom prigodom prerezali su i tortu te zaplesali na terasi hotela Regent kao pravi mladenci, u čast rođendana britnaske Kraljice. Umjetnici zasebnih stavova i prustupa izričaju u svojim djelima koriste gotovo uvijek simboliku britanske zastave, te svakodnevne i nezanimljive patetične teme u društvu bez kojih je nezamisljiva današnja egzistencija, teme kojima se bave su  novac, sex, nada, ljubav, nasilje, AIDS-a, razvod... Sve to obrađuju na jedan sofisticiran način, pretapajući osjećaje u apstraktne sfere, koje imaju svoju priču. Promatrača dovode do situacije da u cijelosti aktivira mozak. Izložba naziva 'Jack Freak Pictures' što ona zapravo i jest, izaziva mnoga pitanja  posjetitelja, te nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Opsjedniti su simbolikom britanske zastave, što me fascinira, jer se zastava sastoji od grafičkih ispisa više ukomponiranih križeva u jedinstven odnos koji ima snažnu simboličku poruku na geometrijskom naglasku. Ustvari križevi predstavljau simbol križarskih ratova, oni su ujedno simbol patnje i boli u kršćana. Ustvari oni predstavljau nešto dobro i loše, sve zavisi kojemu vremenu i društvu pripadaju i s kojega stava im se prilazi. Ista stvar je i sa svastikom, koja je simbol istočnjačkih kultura koje predstavljajuu mirnodopski simbol, a dok je u nacističkoj Njemačkoj pripadala Hitleru kao simbol i oružje za uništenje naroda, te tako postala zloglasni i omraženi simbol u doba drugoga Svjetskog rata. Hitler je iz dobroga ili dobro, pretiočio u loše, dok Gilbert & George loše pretapaju u dobro. Nije za usporedbu.

                     

Prpošni dvojac poručuje, kako je starost genijalna stvar jer se možeš seksati s nekim trostruko mlađim od sebe, a da ipak ne završiš u zatvoru. Zato smo aktivni kao nikad prije. Neopterećeni radom. Rekla bih da je to dvojac koji prošlost uspješno prenosi u budućnost, i tu ostaje.

       

                

Avantura i bicikl-fobija

Takvo nešto sigurno nitko još nije čuo, već dugo, mislim takovu glupost. Jasno mi je da postoje razne fobije. Najčešće slušam o fobiji zatvorenog prostora, fobiji od letenja avionom, fobiji od visine. Jedna sm od tih pripadnika fobija. Moja je neobična. Jednostavno, ja imam fobiju od bicikla, ne od aviona niti od mraka, niti od bilo čega drugoaga. Ne samo da me proganja fobija, već me proganja i noćna biciklistička mora. Često sanjam bicikl, kao objekat koji me prati i koji ima dušu. Takvi snovi s biciklom donose mi sreću, drugi dan obično sve mi je pod kontrolom i sve mi ide od ruke. Kao da mi se hoće iskupiti za neke grijehe i događaje iz prošlosti. Još kao mala djevojčica imala sam averziju od takvoga nestabilnog vozila, koje ako pustiš iz ruku odmah padne na zemlju. Nisam se dugo znala voziti na biciklu, jer nikako nisam mogla savladati tehničke vještine. Međutim, moji roditelji su inzistirali da me nauče voziti na biciklu, jer sam trebala putovati u školu tri kilometra od moje kuće i na vjeronauk, što je bilo još važnije. Samim tim sam spadala u onu grupu djece koji nešto ne mogu savladati odnosno u one koji imaju neki 'nedostatak' u glavi. S puno muke i truda naučila me baka, i uspjela sam. Uvijek mi je ta vožnja zadavla glavobolju i stotinu puta sam pala s toga drskog dvokola.

Ovim uvodom sam se željela samo pohvaliti, da sam prošli vikend prevalila biciklom četrdesetak kilometara. Nisam mogla povjerovati u svoje 'sposobnosti'. Obično vozim bicikl kada odem na selo, tamo nema biciklističkih staza te vozim gdje želim, lijevo, desno u sredini?! Sve je ispravno, nema pravila. Jedino pas koji uleti u kotač može poremetiti harmoniju strana. I to je najmanji problem, jer me tamo svi psi znaju, pa me samo žele pozdraviti..avavav...tako pozdravljam i ja njih.

Pravi problem nastaje u gradu. Moja vožnja je bila poput one Aldrinove po Mjesecu. Pustimo to. Krenule smo. Jako nesigurno što se mene tiče i bicikla. Sve mi je izgledalo komplicirano kada bi ušla u neku prometnu situciju, nisam znala gdje trebam ići, i gdje se smije uopće kretati s biciklom. Izgleda jednostavno kada gledam ljude i djecu kako se voze na biciklima poput munje. Sjetila sam se jednoga biciklista-djedice, koji me uvijek nasmije i kojega često srećem na rotoru, koji se vozi u suprotnom smjeru ili kako njemu odgovara ili krivo ili pravo, svjedno mu je. Tako bi se i ja vozila po cesti jer mi je totoalno svejedno, neznam se ponašati u saobraćaju s takvim kompliciranim prometalom. Nasreću što sam imala vodića, koji me je imao na 'oku' , da ne napravim kakovu pizdariju. Na sreću nije bilo prometa, jer je bila nedjelja. Prvo sam kerenula nesigurno, te me brinula svaka pojava koja bi mi dolazila u susret, a pogotovo grupica ljudi. Tada bih pažljivo spustila nogu na asfalt, da prikočim, da ne izazovem incident. Rekli su mi da je to novi bicikl i da nesmijem kočiti da ne preletim preko njega (kao supermen). Bila je noćna mora doći do cilja, bilo me strah, znojile su mi se noge, ruke, i neznem što sve ne . Uputile smo se prometnom cestom do cilja naše destinacije. Išlo je sporo. Pored nas su jurili neki biciklisti brzinom poput bolida. Pomislim, kako su to zapravo bolidi u bciklingu. Čuo se samo neki šum koji je preletio pored nas i brzo nestao kao crna ili crvena točka u daljini. Dugo smo putovale i napokon stigle. Nije mi se više dalo vraćati. Ali ipak. Nakon poduljeg odmora u prekrasnom krajoliku jezera, krenule smo prema doma. Zapravo napravile smo jedan krug putovanja, koji je bio uspješan. Shvatila sam zapravo kako sam ponovo naučila voziti bicikl ne samo po selu, nego u gradu, gdje je situacija puno komliciranija. Konačno sam se izlječila od fobije, a bicikl mogu i dalje sanjati.

 
         

                               

Gostovanje KUD-a Podravke u LIPIKU

autor: Marina Dvorski

U sklopu manifestacije ,, Lipanj u Lipiku', a na poziv tamošnjeg gradonačelnika, u programima prestavit će se i sve Podravkine sekcije u sastavu KUD-a Podravka. Tako će 12. lipnja u subotu nastupiti literati i tamburaši. Sve priredbe odvijat će se na otvorenom, što daje dodatni prostor pristupu publici i prezentaciji sudionika. U četvrtak 17. lipnja, predstavit će se izložbom slika likovna sekcija „Podravka 72“. Na izložbi će se predstaviti 34 autora, aktivnih članova likovne sekcije Podravke. Izložba će trajati desetak dana, tj do 27. lipnja u Multimedijalnom centru u Lipiku. Podravkin pjevački zbor neće učestvovati na ovoj manifestaciji, zbog nastupa na  Županijskom natjecanju.

                                

Inflacija slika – cijena u kobasicama

S ekonomskog stava inflacija je pojam koji označava prekomjerno povećanje robnih zaliha ili usluga na području tržištu, što dovodi do sveopće neravnoteže između ponude i potražnje. Tada vrijednost robi, zalihama i uslugama pada, te smanjuje njihovu vrijednost. U monetarnom okruženju inflacija predstavlja višak novčane mase u optjecaju što smanjuje njegovu vrijednost, a koja rezultira, povećanjem cijena roba i usluga, smanjenjem zaposlenosti, te u konačnici rezultira i smanjnjem rasta realnog BDP-a.

         Siegfried Zodemack

Uglavnom Inflacija predstavlja totalnu neravnotežu robe, novca, zaliha i usluga koja remeti njihovu vrijednost na tržištu. Zašto sam se tako raspisala o tom pojmu? U ovome izlaganju prikazat ću koja je vrijednost umjetničkih slika na tržištu. Iako je recesija dotaknula sve pore ekonomskog i društvenog života, recesija se itekako osjeća i na području tržišta slika. Prevelika je ponuda i veliki raspon upitne kvalitete slikarskih uradaka, koje dovodi do remećenja pravih vrijednosti i sagledavanja umjetničkih vrijednosti, te su sve kvalitete strpane u jednu vreću, u kojoj se teško snaći. Razlog je u tome što su'dobri' slikari zalutali među loše, tako ne poštuju vlastite likovne vrijednosti i vještine, umanjujući vrijednost djela. Drugim riječima, sve se svodi na par kobasica i gorički tudum, za koji su svi odreda voljni pokloniti svoja 'djela' u 'neke svrhe' .

Naime, već duže vrijeme promatram vojsku lokalnih slikara amatera svih klasa, dakle od onih koju su počeli slikati 'jučer' odnosno kada su se našli u mirovini tj. iz čiste dosade, te one koju su već postigli neki renome, i tako si osigurali 'ime' i kvalitetu, koju su si nažalost srušili u trenu, tome je doprinjelo njihovo ponošanje.

Rekla bih, lijepo je i društveno korisno da se ljudi druže, stjecajući nova poznanstva, tehnike i izričaje, te se timskim radom uvijek može postići više i nešto naučiti, na prigodama ili eventima kao što su skupne izložbe ili kolonije. Moj fokus razmatranja se veže na osvrt likovnih kolonija. Zapravo važan mi je njihov aspekat i produkt ili proizvod. Uvijek se pitam gdje završe te silne slike? Ako su one namijenjene u homanitarnu  korist, potrebitima, bolesnima, siromašnima, te za fundus galerija, to je onda hvalevrijedna gesta. U takvim prigodama  trebalo bi  klasificirati autore: ( za primjer ću navesti likovnu koloniju koja se održava svake godine u Domu za starije i nemoćne u Koprivnici),  slike ostaju za opremanje domskog prostora, ujedno su i stalna postava.

Idemo redom. Organizatori se uglavnom posluže lukavstvom te se na najjednostavniji način mogu domoći slika da bi uredili svoje poslovne ili privatne prostore tipa, slastičarna, gostiona, apartmana i slično. Pozovu vojsku slikara na koloniju na svome privatnom imanju, daju im platna, kobasice za ručak, domaćega tuduma, tako sretni raznoliki slikari provedu u cjelodnevnom boravku gorica ili u nekom dvorištu slikajući gomilu djela. Većina ih je bezvrijedna, pogotovo ona koja su nastala na temelju tehnika i znanja u brzopoteznoj lokalnoj 'slikarskoj školi'. Zašto to kažem? Naime, nedugo sam se imala prilike uvjeriti u šlamperaj i hard amaterizam, koji se dao isčitai iz kataloga popisa slika za izložbu u kojemu su dimenzije slika bile napisane onako kako se ne pišu, to su zapravo osnovne stvari u slikarstvu koje bi slikari morali znati, pogotovo oni koji su pohađali neku 'školu' , te ih učitelj možda nije naučio? Ujedno stvaraju razlog za prijepor od strane ugledne tvrtke koja im je mecena. Drugim riječima, kvare ugled.... Naime  dimenzija slike određuje se prema vizualnom postavu, odnosno prema objektu. Vrijdnost djela zasniva na originalnosti izričaja ili rukopisa. U ovome slučaju događa se situacija, kada se pogledaju sve te slike, dobiva se dojam monotonije vizualnog doživljaja, jednog autoru. Upravo s toga, možemo utvrditi inflaciju ideja i kreativnosti. Tu ne bih uvrstila ortodoksne slikare naive i neke koji imaju svoj pozamašni slikarski staž i renome. Jedino njih uvažavam u potpunosti, a mogla bi ih nabrojiti na prste jedne ruke te one nenaivnog izričaja, koji uopće ne trebaju stavljati potpis na sliku te se iz prvoga pogleda  zna tko je autor, odnosno kome pripadaju.

Zaključak : zašto da se slike uopće i pojavljuju na tržištu, kada ih svatko može dobiti na koloniji, bez puno troška i truda, počastivši slikare kobasicama i domaćim vinom. Pitam se, gdje je tu vrijednost umjetničkog djela, i da li je uopće ima. No, ima onih slikara koji 'drže do sebe', te se neće izlagati ruglu dajući svoje slike u bjescjenje  za kobasice. Spomenuti spadaju u red afirmiranih slikara, koje kupci ipak pronalaze, bez obzira što se ne pojavljuju na svim mogućim kolonijama.

               

            

            

                                                 


                                                   

Nastupi u pivnici Kraluš u Koprivnici se nastavljaju

Marija Hegedušić i Ivo Kovač Kaj

Večer poezije i glazbe održat će se 15. lipnja u 19 sati u pivnici Kraluš. Domaćin večeri će biti Marija Hegedušić, dugogodišnja članica literarne sekcije Podravke, koja je ujedno i dobitnica mnogih priznanja u pisanju poezije. Uz Mariju će nastupiti i njezini gosti, recitatori literarne sekcije Podravke, Božica Trnski i Branko Dolenec. U glazbenom djelu programa sudjelovat će Vjekoslav Lukanec

Literarna sekcija Podravka, osnovana je 1975. godine kao četvrta sekcija KUD-a "Podravka".

 
Predsjednik Literarne sekcije je Domagoj Švabek, a potpredsjednica je Marica Ferlindeš.
                      

Literarna sekcija danas broji 41 aktivanih članova, koji bilo skupno ili samostalno sudjeluju na otvorenjima izložbi, na manifestacijama grada i Županije, na raznim društvenim događanjima, na promocijama i večerima poezije. Također sudjeluju u emisijama na Radio-postajama Koprivnice, Đurđevca i Križevca. U listu Podravka za blagdane Uskrsa i Božića redovito imaju svoju stranicu prigodnih pjesama.

     

Većina članova sekcije izdala je samostalne zbirke pjesama ( Elizabeta Herceg, Ivan Picer, Katica Popijač Rajić, Rok Pintar, Franjo Strbad, Ivo Kovač Kaj i drugi.).

                                                    

  

Kako sam danas izgubila Srce

Razmišljajući u tišini svoje sobe koju remete samo taktovi Erosa Ramazottija, pokušavam se prisjetiti svega što mi se danas dogodilo. Iako su već sitni sati i uskoro će ponoć, ne spava mi se, a to bi zaista bila glupost, kada za spavanje koristim dan. Noć je savršen dio dana kao stvoren za kozmičke i virtualne komunikacije prožete apstraktnim promišljanjima koja vode u dubinu meditacije, tjelesnog sjedinjenja ne sa samim sobom. Pokušavam analizirati kako mi je protekao dan. Događale su mi se neke čudne stvari, nesvakidašnje i neobične situacije. Sve mi je izmicalo kontroli iako sam se u potpunosti trudila da je uspostavim na svakom koraku, jer je sve pomalo poćelo biti opako, te sam shvatila da moram 'dead line of control everywhere'. Niti to nije puno pomoglo. Nisam praznovjerna, u ništa ne vjerujem, osim u ono što mogu vidjeti, doživjeti, osjetiti...što je naprosto izazvano mojom voljom, radnjom i pojavama. Međutim danas to tako nije bilo. Izgubila sam srce. To me najviše pogodilo. Moje najdraže i najdragocjenije srce, razmišljam gdje je nestalo. Znam da sam vidjela veliko crno pero koje je nekada pripadalo vrani, a koje se našlo predamnom niotkuda. Zapitala sam se što mi to donosi, ili odnosi? Odnijelo mi srce?! Vrativši se se nakon putovanja iz prelijepe prirode i prijeđenih stotinjak i više kilometara, razmišljam gdje mi je moglo nestati, te gdje sam ga izgubila, neznam da li ću moći bez njega... sjetih se ribiča na obljižnjem jezeru koji je ulovio pravu zlatnu ribetinu. Primjetili smo ga usput kada smo prolazili pored jezera, kako nešto vuče u čamac koji je bio usidren usred jezera. Zastali smo da vidimo što se događa. Bio je to kapitalski ulov zlatnog šarana. Pomislih koje li sreće. S lakoćom je ponio lov u kuhinju ostavio ga i krenuo po drugi..? Možda mu se posreći. Pomislim njemu sigurno ne treba srce jer ima zlatnu ribetinu. Meni je moje srce najvažnije, nema ga više. Najviše mi je žao što ga neću moći nositi sa sobom niti ću ga moći podijeliti. Netko će ga naći, jer sam ga izgubila. Neznam...........

Krik divlje djevojke

Vozeći se uz Dravu, promatram prirodu koja je savršeno u svojoj ekstazi. Pomislih kako ću se poistovjetiti s njom u pravom trenutku. Svuda oko mene kunadre maslačka ponosno podižu svoje kupole uživajući u svojoj plodnosti. Pogled mi seže preko žutih polja daleko prema Mađarskim brdima, na kojima mi se pogled zaustavi na bijelim crkvicama sa crvenim zvonicima. Tamo su Hrvati sa ove strane granice imali svoje vinograde i posjede, drugim riječima nekada je Drava bila granica između Hrvatske i Mađarske. Niz godina bili smo pod Mađarskom vlašću, iako je to vrlo daleka povijest. Često se vozim tim rutama, uzmem svoj fotoaparat, bez kojega nikada ne odlazim u prirodu, te napravim nekoliko snimaka za arhivu, jer mi je priroda u proljeće izneneđujuće lijepa i uvijek pronalazim neke nove kadrove i neka zapažanja na istim mjestima. Nisam mogla odoljeti bujnoj prirodi koja je sva u svojoj erotici.

 Pomislih kolike tajne su u njenom okrilju. Vođena znatiželjom, te brojnim pitanjima i nadom, skrenem uz dravski meandar kako bi doživjela nešto nesvakidašnje, nešto što će mi dati adrenalin i zaustaviti dah, a srce da mi se pretvori u motor. Nakon vijugavih puteljaka obraslih travom, te zarobljenih krošnjama, koje mi se nadvijaju iznad glave zakrivajući nebesku svjetlost, sve mi je izgledalo strašno i uzbudljivo. Što sam se više približavala Dravi zeleni tunel satkan od granja i lišća postao je sve mračniji i sve uži, tu nema izlaza, pomislih. Odlučila sam se tu zaustaviti, a dalje krenuti pješke. Cilj mojega pustolova bio je sresti vile-divlje djevojke i veda divljega muškarca, koji tamo obitavju i skrivaju se od običnih ljudi. Čula sam priče od starijih mještana Prekodravlja, da u tim divljim predjelima uz Dravu žive neka bića koja su se zadržala iz prošlosti i da poneakd navrate u obližnja sela, naročito kada padne mrak, ili se približavaju ljudima kada se sami nađu u divljini.

Zato sam odlučila krenuti sama, pomislih, možda ih sretnem, vilu ili veda?! Što i činim u zadnje vrijeme vođena velikom željom da mi uspije pustolovina. Pod nogama mi je pucketalo granje, a u kosu su mi se zaplitali mirisni cvjetovi gloga, dok mi je niz lice kapao znoj, što iz straha, što iz silnoga uzbuđenja, odjednom mi zazvoni mobitel!!!!

Mirisi su se razlijegali posvuda i slutila sam eros u zraku. Nakon poduže šetnje kroz cvjetni gustiš nisam niti slutila da sam ušla zapravo u rajski vrt. Ugledam tamo podalje u cvjetnom okruženju dva gola tijela koja se miču u skladnim pokretima, komunicirajući neartikuliranim zvukovima, uživajući tako u ljubavnom zanosu, stopivši se potpuno s prirodom. Stanem, ne mičem se, grlo mi se osušilo. Najednom moju mirnoću i zanos prekine krik koji je u meni pobudio lavinu emocija .

Tada mi je bilo potpuno jasno da su se u ljubavni zanos stopili vila i ved, bilo je to zapravo savršenstvo ljubavnog čina u skladu s prirodom.. Poželjela sam zauvijek ostati u prirodi sa vilama i vedima koje sam napokon srela, jer kako sam saznala po pričanju domaćih, oni dolaze u blizinu ljudi, te da vedi divlji muškarci vode ljubav sa ženama, a vile dolaze po noći prikradaju se muškarcima kako bi ih zavele. Takvo iskustvao sam imala i ja, upravo malo prije s prekrasnim vedom, uživajući isto tako kao i vila u prirodnom okružju dravskih menadara.