Hodočašće i sportske igre

Cilj našega putovanje bilo je tradicionalno hodočašće na Mariju Bistricu, i sudjelovanje na sportskim igrama koje su bile priređene za osobe s invaliditetom, u hotelu blueSUN-Salve Regina nadomak svetišta. Organizator ovoga događanja bila je Udruga invalida Donja Stubica. Na tome mjestu trebale su se susresti mnogobrojne udruge invalida, iz cijele Hrvatske, u korist druženja i molitve. Tako su krenuli i naši invalidi udruge Koprivničko-križevačke županije sa Slavekom Kuzmićom na čelu. Ovoga puta bila sam na njegov poziv, vip-gost spomenutih događanja.

Krenuli smo rano ujutro, autobusom ispred zgrade podravskog Sunca. Za volan je sjela mlada atraktivna i iskusna vozačica Silvija, poznata svim drumskim osvajačima brzina. Malo je neobično kako će nas voziti tako mlada krhka žena, više nalik na djevojčicu nego na nekog debelog šofera s kravatom i autoritetom. Pomislim kako je emancipacija konačno zauzela svoje pravo mjesto u društvu. Zaista ju je bilo lijepo vidjeti kako graciozno upravlja velikom grdosijom, i kako joj je sve pod kontrolom.

Nakon par sati vožnje po prekrasnim zagorskim krajolicima stigli smo na naše odredište u Mariju Bistricu, gdje nam je u hotelu blueSUN-Salve Regina priređen srdačan doček. Program je zaista obilovao sportskim i vjerskim sadržajima. Pitala sam se, kako će ovi ljudi koji su drugačiji od drugih slijediti sav taj nezavidan tempo. Prvo je bila organizirana službena sveta Misa za sve invalide u crkvi Majke Božje bistričke, koju je predvodio Zlatko Koren rektor Svetišta te poznati fratar Bonaventura Duda. Nakon što smo se pomolili, vratili smo se u Hotel na ručak, gdje su se dalje odvijale sportske aktivnosti i takmičenja. Sada mi još više nije bilo jasno kako će ovi ljudi sve to izdržati. Meni je već svega pomalo bilo dosta, tako da sam odmor potražila u okrilju crkve kako bi si malo odrijemala na prekrasnom zagorskom suncu u tišini koju remete samo oblaci i pokoja ptičica. San mi je prekinuo mobitel i morala sam ići. Divila sam se tim prekrasnim ljudima koliko imaju snage i volje, te smisla za humor i zafrkanciju, te kako nikada ne posustaju. U njihovom društvu s njihovim prisustvom napunila sam svoje baterije, a koraci su mi postali iznimno laki, kao pero. Hodočašće se održalo pod visokim pokroviteljstvom Krapinsko-zagorske županije, Gradskog poglavarstva Donje Stubice i Orosljavlja, te prisutnih medija: HRT-studio Krapina, Radio Stubica, te još nekih postaja Hrvatskog Zagorja.

Na sportskim natjecanjima sudjelovali su članovi mnogobrojnih Udruga osoba s invaliditetom iz cijele Hrvatske: iz Koprivnice, Križevaca, Čakovca, Varaždina, Siska.. Sportske discipline u kojima se natjecalo bile su pikado, viseća kuglana, belot i nabaci krug. Naši invalidi Koprivničko-križevačke županije osvojili su dvije brončane medalje u disciplini pikado i viseća kuglana. U pikadu su se natjecali i dali svoj doprinos: Radmila Funtek, Dražen Mustač, Mirko Jagušić, Vjekoslav Horvatinović i moja malenkost, a u disciplini viseća kuglana sudjelovali su: Dražen Mustač, Stjepan Bačić, Slavek Kuzmić, Mirko Jagušić i Petar Baran. Tako nakićeni medaljama, zadovoljno smo završili naše hodoćašće na Mariju Bistricu, a dan nam je preletio u trenu i nikako da krenemo put za Koprivnicu.

                               

 Morali smo proslaviti naš uspijeh. U obližnjem kafiću ostvarili smo pravu zbirku staklenih flaša, a osmijeh s konobaričina lica nije se skidao. Naš glavni šef i vođa Slavek Kuzmić, stalno nas je poticao na prethodne vesele radnje i vadio oslikane papire iz svoga novčanika, sve je izgledalo da priči nema kraja. Frenki kao prava maskota dominirao je svojim širokim osmijehom zbijajući šale na svoj i tuđi račun te zabavljao cijeli trg u svetištu Majke Božje bistričke. Pomislim da je to sveto mjesto i kako se bilo vrijedno pomoliti Majci Božjoj za osvojene medalje. Ništa nije bez veze. Zaboravili smo totalno na vrijeme, naprosto smo bili u nekom vremenskom stroju, kada je stvarnost zauzela neku drugu nestvarnu dimenziju, koju je prekinula zvonjava Slavekovog mobitela.

       Bio je to poziv za povratak u Koprivnicu. Pozdravili smo se s konobaricom i Majkom Božjom, tako, teška srca krenuli prema autobusu, gdje nas je čekala naša krhka vozačica širokog osmijeha, Silvija. Ostali putnici baš i nisu imali široki osmijeh, jer su nas morali čekati kada smo mi proslavljali naše zarađene medalje.

Morali smo nekako nadoknaditi našu izgubljenu energiju. Put prema doma bio je brži nego što se moglo zamisliti. U autobusu je prevladavala dobra atmosfera i dobro duštvo s puno humora i zafrkancije, malo je trebalo da se i  zapleše! Odjednom smo se našli na početnoj točki odakle smo i krenuli.

Svojom spretnošću nas je ponovo zadivila naša krhka vozačica, kada je autobus na neki čudan i nemogući način, na koji odgovor ima samo fizika, uvela u dvorište. Bio je to kraj našega nezaboravnoga putovanja, ali ne i kraj naših budućih druženja s dragim ljudima koji su drugačiji od drugih, a koji svojom nesebičnom energijom daju zaseban značaj u društvu.

N.Z.L.