Šetajući gradom, zamijetila sam poveći plakat na pročelju zgrade Muzeja u Koprivnici. Odmah mi je bilo jasno da je riječ o važnoj izložbi poznatog autora. Plakati izraženi na pročeljima muzeja i galerija, doimaju se svjetski sa snažnom porukom, u namjeri da nam privuku pažnju, a koji se mogu vidjeti na poznatim svjetskim galerijama poput Kunst Housa u Beču, Grazu, Klovićevih dvora, Muzeja za umjetnost i obrt u Zagrebu, da ne nabrajam dalje. Toliko njih sam posjetila da ih zaista nema smisla sve nabrajati. Volim miris muzeja, tamo bi se najradije nastanila, njihovi zidovi i eksponati govore o minulim epohama koje su ispunjena enigmama i pričama, potiču nam maštu.
Ovoga puta u muzeju Koprivnica bila je nesvakidašnja postava crno bijelih fotografija, vezanih za prošlost poznatih, koja niti jednoga posjtitelja nije ostavila ravnodušnim. Autor ove izložbe je naš poznati novinar i publicist Mladen Pavković, koji je izložio tristotine crno-bijelih fotografija. Sve one imaju svoju zasebnu priču koju je autor doživio družeći se s 'poznatim osobama' iz javnoga života, tijekom svoje novinarske karijere. Mnoga poznata crno-bijela LICA ili MASKE, kako ih je nazvao autor predogovora Igor Mandić, predstavljaju jedan prigodni vizuelni rez kroz zatečeno stanje našega takozvanog javnog života.
Nadalje Igor Mandić kroz svoje izlaganje ističe. Citiram autora: Tu su glumci i svirači, pjesnici i pjevači, sportaši i reproduktivci, slikari i spikeri, novinari i kompozitori, književnici i treneri, režiseri i kreatori..., čitava jedna mala galerija lica i figura, koje čine IKONOSTAS SUVREMENE MASIFICIRANE KULTURE. Zato ovo nije kritička fotografija, niti foto-studija sa analitičkim ambicijama: radi se o ilustraciji jedne MAGLICE koja poput koprene lebdi svima nama pred očima. To je roj raznovrsnih ličnosti, koje pamtimo nejasno, ali svjesni da svaka od njih ima neku ulogu i neko ime u kulturi i društvu u kojemu živimo. Neke od tih ličnosti već su utvare, a neke još nemaju čvršćih obrisa, ali upravo tako raznorodne one sve zajedno stvaraju taj imaginarni ikonostas u katedrali javnosti našega vremena. Ambicija Mladena Pavkovića, da taj ikonostas danas i ovako predoči, legitimacija je htijenje i marljivosi, a sigurno i spretnosti, ovladavanja zanatom i profesionalne zrelosti.
Još nešto: ovo nisu nastudirane fotografije, nego isječci iz svakidašnje prakse. Ukoliko se radi o životnijim fotografijama, ni u kojem slučaju o paradnim portretima, nego o svjedočanstvu neke djelatnosti, o izrazu jedne ličnosti. Vidimo da je Pavković poneku osobu zatekao u pauzi njene aktivnosti, neke je pak otkrio u pozi, za neke je tražio karakteristične detalje profesije, a kod nekih ga je zanimala grimasa, karakterne crte, profil, dakle lice za koje svatko naposljetku sam odgovara.
I zato, Pavković ne snosi krivicu ako je poneka ličnost ovdje ispala neuvjerljivom, praznom ili mekanom: on se našao tamo gdje je ta osoba nudila neko svoje lice, svoju gestu, svoj život, a njemu je bila dužnost da taj trenutak snimi. LICA I MASKE,
mogao bi zato biti podtekst ove zanimljive galerije, jer je očito da netko nesputano otvara svoj karakter pred fotografovim objektima, a da ga netko skriva, bojeći se istine o sebi. Ako ima istine u ovom zapažanju, onda je Mladen Pavković s pravom organizirao svoju izložbu, jer ne događa se svakoga dana, da netko tako samozatajno, poput njega, svojom pomnom tehnikom koristi ispoljavanju drugih, potvrđujući se samo posredno. (Zapis iz 1976. godine)
I zato, Pavković ne snosi krivicu ako je poneka ličnost ovdje ispala neuvjerljivom, praznom ili mekanom: on se našao tamo gdje je ta osoba nudila neko svoje lice, svoju gestu, svoj život, a njemu je bila dužnost da taj trenutak snimi. LICA I MASKE,
mogao bi zato biti podtekst ove zanimljive galerije, jer je očito da netko nesputano otvara svoj karakter pred fotografovim objektima, a da ga netko skriva, bojeći se istine o sebi. Ako ima istine u ovom zapažanju, onda je Mladen Pavković s pravom organizirao svoju izložbu, jer ne događa se svakoga dana, da netko tako samozatajno, poput njega, svojom pomnom tehnikom koristi ispoljavanju drugih, potvrđujući se samo posredno. (Zapis iz 1976. godine)
Moram spomenuti za ovu značajnu izložbu koja je zapravo hvalevrijedna gesta autora, kojom sve fotografije donira u korist Muzeja u Koprivnici, kako bi obogatila fundus u korist za budućih vremena.
N.Z.L
Nema komentara:
Objavi komentar