Zar smo se za to borili, gospodo i drugovi?

Tijekom proteklih dvadeset godina građani hrvatske su prošli – pakao. Dovoljno se sjetiti tek onoga što smo doživjeli od srpskog i crnogorskog agresora, odnosno Jugoslavenske narodne armije (JNA) i domaćih izdajica. Vukovar je sravnjen sa zemljom, stanovništvo Škabrnje je poklano, zaklano i ubijeno. A riječ je pretežno o djeci, starcima i ženama. Slično su tijekom hrvatskog Domovinskoga rata prošli i mnogi drugi. Groblja su nam puna križeva koji nas podsjećaju na ono što se dogodilo u Hrvatskoj od 1991. do 1996. godine. Međutim, posljedice rata i dalje osjećaju Hrvati. Oko dvije tisuće hrvatskih branitelja je izvršilo suicid, a na stotine ih je ubijeno u minskim poljima koja su ostavili agresori da nas još godinama ubijaju. I umjesto da se neprestano vraćamo u prošlost, da se ne ponovi ono što nas je zadesilo u vrijeme okupacije i rata, mi se okrećemo budućnosti. Nije ni to loše, tim prije jer se ne može živjeti od onoga što smo prošli. Ali, u cijeloj toj priči naprosto je nepojmljivo kako Hrvati brzo zaboravljaju, a još brže opraštaju. Tako smo prvo, u dobroj namjeri, donijeli odluku o aboliciji. Na tisuće četnika i krvoloka oslobodili smo odgovornosti. Neki od njih su se navodno kasnije zaposlili i u državnim službama kao što je policija, a drugi poput Stanimirovića bili su čak i saborski zastupnici! A oni nam zbog toga nisu rekli ni hvala, već većina njih, neki manje, a neki više, i dalje glasno ili potiho zazivaju – Veliku Srbiju! A od Srba još nismo dobili (jesmo li uopće i tražili) naplatu ratne štete. Nema države u svijetu koja tako brzo zaboravlja kao Hrvatska! Izraelci ni 60 godina nakon završetka II. svjetskog rata ne opraštaju onima koji su bili na fašističkoj strani, koji su nosili kukaste križeve. A mi, mi još nismo ni osudili komunističku zvijezdu petokraku, kakvu su u vrijeme Domovinskog rata nosili srpski teroristi, odnosno pripadnici JNA. Ratni zločinac Veselin Šljivančanin je 18. studenoga 1991. sa zvijezdom petokrakom na prsima s ponosom ušao u razorenu vukovarsku bolnicu, a iz Vukovara su toga dana na tisuće nevinih ljudi protjerali poput pse. Neke u logore, neke u smrt. Za razaranje Vukovara, Škabrnje, Pakraca, Lipika, Voćina, Županje, Petrinje, Osijeka i brojnih drugih gradova i mjesta nitko nije odgovarao. Obično se u tim gradovima i mjestima okupimo na obljetnicu stradanja, zapalimo svijeću, pomolimo se, i to je – sve. Gdje je popis poginulih, nestalih i umrlih hrvatskih branitelja, za koje su govorili da će njihova imena biti upisana zlatnim slovima? Zašto do danas, u cijelosti, nisu objavljena i u nekoj knjizi? Vjerojatno se čeka da prođe još 20 godina, pa da se i ta imena potpuno zaborave.
Hrvati još uvijek nemaju spomenik majkama, čiji su sinovi, kćeri i ostali najbliži dali krv i život za Domovinu. U Gradu Zagrebu ne postoji spomenik prvom hrvatskom predsjedniku, vojskovođi i pobjedniku hrvatskog Domovinskoga rata dr. Franji Tuđmanu.
Istina, ovom junaku u glavnom su gradu dali neku livadu na kraju grada, koja već godinama služi za šetnju pasa i mačaka. I tako željeli su poniziti čovjeka bez kojeg možebitno ne bi bilo ni Hrvatske. Imenima dvaju predsjednika SAD-a u Zagrebu nazvani su čak i trgovi, ali ne i imenom onog koji je za nas Hrvate bio – prvi kad je trebalo! Gotovinu i Markača hrvatske su vlasti proganjale kao najveće svjetske teroriste. Kad su se s oslobađajućom presudom vratili iz Haaga dočekali su ih s crvenim tepihom, ljubili im ruke, kao da još do jučer nisu njihove otrovne strelice bile usmjerene prema njima i njihovim obiteljima. Sada se više ne govori o njihovim patnjama, i patnjama onih koji su ih čitavo vrijeme podržavali, već je najvažnije da su generali – slobodni. E, to ne može tako. Gdje su oni, od Mesića, Manolića, Sanadera, pa do takvih koji su raspisivali tjeralice za Gotovinom? Zar smo i njih i njihova zlodjela zaboravili? Žalosno je i jadno što smo učinili s Republikom Herceg – Bosnom, pripadnicima Hrvatskog vijeća obrane (HVO). Naši političari sve više priznaju Republiku Srpsku (čak je i posjećuju!), a ne pokazuju ni malo volje da se u bosansku Posavinu ponovno vrate Hrvati koje su Srbi protjerali kao pse. Spomen na Republiku Herceg –Bosnu, da ti pamet stane, dođe im kao neka „ustaška tvorevina“ koju treba što prije zaboraviti. A bez HVO-a teško bi se obranili, a danas njezini preživjeli pripadnici nisu „nitko i ništa“, ni u Hrvatskoj, ni u BiH, iako su zaslužili najveće počasti. Braniteljske udruge su razjedinjene. Ljudi kopaju po kantama za smeće. Nema tjedna a da ne plaćamo neki novi porez, a desetinama tisuća ljudi računi u bankama su blokirani, ili ih je poput uragana pogodio ovršni zakon. Plaće, za one koji još rade, se ne „podižu“, ostale su na razini 1991. godine, ali zato cijene svega i svačega neprestano rastu. Tako kako nam je danas, tako nam nije bilo ni početkom rata. Nitko, pa čak ni najbolji vidovnjaci, da bude još gore, niti ne vide svjetlo na kraju tunela. Od obećanja se ne može živjeti, baš kao ni od isprika kako „ništa značajnijeg nije napravljeno“ jer su zato krivi oni koji su bili prije ovih koji su danas na vlasti. Pa, ljudi su i izabrali ove danas, od Čačića do Linića, jer su rekli da oni mogu više i bolje! Žalosno je da se građani danas boje onih na vlasti, (jesmo li se za to borili?), umjesto da se oni boje ljudi koji su ih izabrali. Kao „najljepši poklon“ dobili smo Registar branitelja. A u njemu pola milijuna imena. Od nas se traži da sami prijavljujemo susjeda ako smatramo da je nezasluženo dospio u Registar, kao što su to nekada činili partizani nakon II. svjetskog rata, kad je brat brata „izdao“. Branitelji već godinama traže da se pripadnici bivših ratnih brigada postroje, ali sve dosadašnje Vlade i ministarstva to ignoriraju. I to je jedan od načina da se zaborave oni koji su bili prvi kad je trebalo. Nakon pobjede u hrvatskom Domovinskome ratu, kao da smo se uspavali. Prepustili smo vlast onima koji (većinom) nisu ni na popisu branitelja. Nije li vrijeme da se probudimo i da se pridružimo borbi protiv nepravda? Ni jedna država nije toliko malo učinila za svoje branitelje kao što je to Hrvatska, pa i BiH. Amerikanci su nakon poraza u Vijetnamu snimili oko 600 filmova, a mi nakon pobjede u Domovinskom ratu tek nekoliko i to takve u kojima je hrvatski branitelj obično „smeće“, a ne junak. Uz to, hrvatske institucije i dalje nesmanjenom žestinom proganjaju one koji su bili na pobjedničkoj strani, dok za Vukovar, Pakrac, Lipik, spaljene Ćelije, Slavonski Brod, Dubrovnik, Škabrnje...te stotine srpskih logora, nitko ne odgovara. Ni na jednom spomen obilježju masovne grobnice iz Domovinskoga rata, a ima ih zasad 145, nema ni jednog imena, već su upisane samo brojke, kao da su one, a ne ljudi od imena i prezimena stvorili i zaslužni za slobodnu, samostalnu i neovisnu hrvatsku državu. Nije li to također način da se što prije zaborave oni čiji su posmrtni ostatci ispod zemlje, a koji su bili – prvi kad je trebalo?
I na kraju krajeva, djeca u školi više znaju o Hitleru, nego o balkanskom krvniku Slobodanu Miloševiću!
Vjerujete li da je i to slučajno?

Mladen Pavković
mladen.pavkovic@podravka.hr