Vruće nedjeljno popodne i sparina, dali su mi povoda da odem do rijeke Drave kako bih se osvježila. Već sam počela zamišljati svoje noge kako gacaju po ljigavom dravskom kamenu, te kako mi voda osvježava gležnjeve, i cijelo tijelo. Kako ne volim sama lutati oko dravskih menadara i rijeke Drave, i ovoga puta potražila sam društvo. Nazvala sam ga na mobitel, iako sam znala da mi se neće odmah javiti, što sam i unaprijed zaključila. Nije se javio. Prepustila sam se budućem ishodu. Sinula mi je strategija kako ostvariti cilj. Upotrijebila sam drugu metodu, u koju sam bila 99% sigurna. Poslala sam poruku sadržaja : gdi si? Idemo na Dravu. Nije prošlo niti 20 minuta, pojavio se, kao iz oblaka. Znala sam. To je moj brat, s kojim imam zasebnu komunikaciju.
Sjeli smo zajedno sa psom u njegov crni Golf i krenuli putem prema Dravi s namjerom da lutamo po dravskim meandrima i plićacima, uživajuću u mirisu dravske flore. Kako je Drava divlja i hladna nije mi ugodna njena voda, za kupanje. Dok on navuče peraje ili ronilačko odijelo i baci se u maticu, ja volim šetati i uživati u plićaku te zaleći na neki panj, stari.
Putem prema Dravi zaustavili smo se u centru Otočke, s namjerom da popijemo hlanu pivu. Otočka je malo raštrkano seoce, sa oko 300-tinjak stanovnika, koje se smjestilo u Prekodravlju, blizu mađarske granice. To je moje rodno selo, čiji sam stalni gost u zadnje vrijeme. Razlozi su važni i mnogostruki. Tamo su stalno neka događanja, i nikako da dođem s time na kraj. Volim uživati sa svojim prekodravski društvom i ekipom kako ih ja nazivam. Oni su zapravo Vedi. Uvijek su dobro raspoloženi i spremni za druženje i dobru cugu.
Te nedjelje u Otočki se održavo nogometni turnir, valjda je to trebalo označiti kraj svjetskog nogometnog prvenstva. Skupilo se dosta ekipa, šaroliko društvo dominiralo je seoskim nogometnim igralištem. Sjatili se tu stanovnici svih dobnih skupina. Svi dobro raspoloženi i nasmijani iako je temperatura u hladu bila 32 st.scelzija, a kako je tek bilo igračima, pitanje je. Za dobru volju i dobro društvo nema prepreka. Sjeli smo među navijače, malo smo se ipak separirali, kako bi se mogli što bolje zabaviti i uživati u hladnom pivu. Začas smo se pobrojili. Jedino smo trebali čekati našeg glavnog Veda Staneja, odnosno Stanka, tako ga zovamo od milja, jer nas uvijek nasmijava svojim smicalicama. Kako mu je bilo oko i uho malo 'tvrdo', jedva smo ga uspjeli zainteresirati da nas primjeti. Napokon, ugledao nas je, potrčao prema nama kao Supermen. Prvo mu je stigla brada a noge posljednje. Mislila sam da je munja prozujala. U jednom trenutku stol je pozelanio od rosnih boca Pan-a. Ponekad smo zaboravili da smo zapravo na utakmici, pažnju su nam plijenile rosne flaše napunjene hladnim napitkom od hmelja. Nismo bili previše zabrinuti, svjedno ćemo saznati rezultat od Hobotnice. Pomislim kako bi bila dobra na salatu, sigurno bolja od takzvanog fish-graha kojim su me uspjeli prevariti samo da me nahrane neobičnom lutom hranom koju su spremali za goste za kraj turnira, za gladne igrače i publiku. Ja i moja ekipa dobil smo prije prioritetne porcije jer smo si dobri s kuharom. On nas voli pa nas je prve nahranio kako bi bili što više žedni, a možda smo mu bili ' pokusni kunići'. Baš je opak, iako izgleda dobročudno i prevrtljivo te priča viceva kao da ih pušta iz rukava. Nisam mogla pojesti ručak, probala sam ga samo. Nasreću, što smo poveli našega cuku koji se pridružio grahu. Slasno se oblizivao, i nije niti primjetio da je pojeo podosta chiija.
Nakon potok ispijenih piva, sjetili smo se da nam je možda cuko žedan, jer je počeo zdušno lizati kapljice pive koje je Stane prolio po njegovom crnom krznu. Išli smo mu potražiti vode. Bio nam je zahvalan, skoro je dušu ispustio ne bi li se napio, baš smo ga usrećili. Sada je na nam bio red, i tako jedna za drgom nizale se boce, a mi smo sve više bili dobre volje. Odjednom se spojila boja terena, stola i okoliša, sve je bilo u zelenom tonu, a nakon svega i mi smo se uklopili u taj ambijet poput malih zelenih.
Nema komentara:
Objavi komentar