Prekodravlje tak' popeva na Antunovo

sv. Antun zaštitnik crkve u Goli

Gola je manje arhaično selo koje pripada Prekodravlju te se smjestilo tik uz rijeku Dravu i mađarsku granicu u Panonskoj nizini, gdje je nekada bilo panonsko more. Tu se upravo smjestilo to malo, pitomo i gostoljubivo podravsko selo koje je staro dvjestotinjak i više godina, a naziv je dobilo po pticama rodama koje su nekada tu obitavale u velikom broju, te su im postavljena gnijezada na svakom drugom rasvjetnom stupu, kao neke impozantne i važne skulpture.

Anđelčići

Već kod samoga ulaska u Golu naići ćete na drvenu signalizaciju u obliku 'slavne ' ptice. Roda u mađarskom prijevodu znači Gala, koja je nekada gacala po vlažnim livada panonske nizine Mađarskog tla, a današnje Gole. Nekada je granica bila Drava, pa su ti dijelovi bili pod Mađarskom vlašću. Još i danas imamo stnovništvo koje govori izvornim mađarskim jezikom ali onakvim kakvim se govorilo prije par sto godina, oni su malo geografski izolirani tik uz granicu, a žive u selu Ždala, koja ja sastavni dio Općine Gola. Općina Gola danas ima oko tri tisuće stanovnika.

tri Gracije

                

Iako Gola ima vrlo značajnu i zanimljivu povijest, ovoga puta sam je spomenula samo u uvodnom dijelu moje putopisne i proščenjarske priče..

            

Glavni  gazda Ivan

Na Antunovo, 13. lipnja svake godine održava se narodno veselje u čast svecu pronalazaču izgubljenih predmeta i srdaca. Sveti Antun je ujedno i zaštitnik Gole, golčana i njihove imovine, blaga, žena i djece. Tako njemu u čast svake godine golčani prirede veliko narodno slavlje, gdje nije nitko izostavljen i svi su pozvani toga dana u Golu. Organiziraju se razni sadržaji, tako gazde pripreme izložbu stoke, krava i onih boljih, konja. Zatim je tu ringišpil za djecu i one koji više to nisu, te štandove sa raznim anđelčićima, poklončekima, igračkama  i predmetima kojekakvima za bakice, snahe i ostale dobronamjernike. Najvažnije je od svega popiti gverc i to onaj pravi Špičkov iz Koprivnice te kušati prave medenjake bez čega se proštenje ne može niti zamisliti, a kamoli doživjeti.

                                                                          Tatjana

Toga dana vladala je paklena vrućina, tako da sam već posumnjala u klimu svoga automobila, te mi se činilo da je nekako spora i slaba, ipak sam se kasnije uvjerila u suprotno. Došla sam  u Golu kod svoje majke i brata kako bi sa obitelji i rodbinom proslavila dan svetog Antuna. Sve je počelo svečanom Misom na kojoj su nazočili lokalni i državni političari, na čelu sa saborskim zastupnikom i načelnikom Općine Gola dr. Stjepanom Milinković. On je Najpoznatiji Hrvat i omiljeni liječnik golčana koji je ujedno i golski zet u mojoj familiji. Toga dana svi su se sjatili u Golu, pogotovo oni koji imaju neke rodbinske i ostale veze. Došao je i poznati zagerepčanac  Siniša Cmrk voditelj i poduzetnik, on je inače rodom iz Đelekovca, u Golu su ga ovaj puta doveli konji i konjske snage. Svi su oni nazočili blagdanskom misnom slavlju.

Lijepi i moćni

 Nakon mise, i vrućine koja je zavladala u crkvi, krenuli smo brzo na gverc i sladoled kako bi ovlažili suho grlo nakon molitve svetom Anti za blagodati i blagoslov, ma kakav bio. Svetac je to čudotvoran, koji sve sjedini. U čast njemu održala se velika seoska zabava, izložba i parada konja i konjskih zaprega. Konji su lijepe životinje, moćne i pametne, ponekad opake i podle, nemam baš neko povjerenja u njih s obzirom da sam imala bliski susret s kopitom kao mala.

                                                                   Mukalica

Toga dana baš sam bila u gužvi za druženje na prošćenju, što mi nije teško palo, i vrlo rado sam se odazvala na sve pozive. Stalno su mi stizale poruke od mojih dragih ljudi i prijatelja koji su se željeli družiti sa mnom i ja sa njima. Tako sam prvo s bratom krenula u proščenjarsku avanturu. Mnogi poznanici su nam se pridružili, neke nisam vidjela od osnovnoškolskih dana.

Hladno pivo bez gemišta

Tako je sve krenulo, polako: jedna piva, pa druga, hladan gemišt jedan, pa drugi, pa treći, pa ponovo redom, pasalo je nakon obilnog ručka, koji je pripremila moja majka. U glavi mi je nastao čudan osjećaj, muzika je treštala na svakom koraku i sve je bilo u proščenjarskom duhu.

Mi

Vidjevši da sam pretjerala, te su mi se počeli javljati upitnici u glavi,  kako doći do Koprivnice, a mučila me malo i ravnoteža, po povratku s prošćenja svratila sam s Tatjanom, dragom osobom u kafić Piljevo na kavu kako bih se malo otrijeznila, kafić imena kao i šume na koju se pruža pogled s terase.

                                                            

 Valjda mi sveti Ante hoće nadoknaditi sve ono što sam potrošila. Dobar je taj svetac Ante.

Ekipa 

                                                                   

                                                      



                             

                                                        

                                                   







                                                  

Ljetna shema kulture u pivnici Kraluš

                

Marijana Hegedušić, autorica

Ugodnu večer proveli su gosti na terasi Pivnice Kraluš, uživajući u dobroj ugostiteljskoj ponudi i recitalima koje im je priredila Marijana Hegedušić i njezini gosti. Naime, 15. lipnja u 19 sati u pivnici Kraluš održana je večer poezije i glazbe na kojoj su sudjelovali članovi Literane sekcije KUD-a „Podravka“: Božica Trnski, Branimir Dolenec, Milan Frčko, Ivan Picer, Katica Rajić, Božica Galinec i Marijana Hegedušić.

 Terasa ispred Pivnice bila je popunjena do zdanjega mjesta znatiželjnim gostima i ljubiteljima poezije i glazbe. Marijana Hegedušić je uspješna dugogodišnja, aktivna članica Literane sekcije, u nekoliko navrata bila je i predsjednica, a do sada je izdala i objavila nekoliko knjiga u vlastitoj nakladi, te je dobitnica nekoliko nagrada.

Na spomenutoj večeri Marijanini gosti počastili su sve prisutne recitalima iz autoričine knjige, naslova '' Dodirnuta vjetrom'' koju su ilustrirali Branimir Dolenec i Mato Toth, koji su ujedno i slikari te pripadaju članstvu Likovne sekcije „Podravke“. Za glazbenu kulisu pobrinuo se Željko Šarec prebirući žice po gitari

.

Na prigodnoj večeri kulture, prisutnim gostima se obratila tajnica KUD-a „Podravke“ Ana Vranar, koja je dodala kako su sve prethodne večeri koje su se do sada održavale jednom u mjesecu izazvale veliko zanimanje publike i gostiju te da će se nastaviti i dalje, nakon ljetne stanke kroz srpanj i kolovoz, a onda će se ponovo nastaviti u rujnu.

                                                         

                                                

Neuspješni kopiranti ili kradljivci ideja

Nedugo sam ostala iznenađna svojim zapažanjem. Te se još jednom potvrdila moja teorija na osvrt o inflaciji slika i ideja. Naime, neki dan navratila sam u Podravsku banku kako bih obavila neki posao. Stala sam u red i strpljivo čekala. Vrijeme sam kratila odmarajući oči fokusirajući izložbeni postav slikarskih uradaka na panoima, koji su tamo postavljeni. Na prvi pogled, pomislila sam kako su to slike koje pripadaju našim lokalnim slikarima koji su netom izašli iz 'slikarske škole' te im nedostaje još rada. A kako me oko ne može prevariti, te odmah mogu prepoznati dobru i lošu sliku, školovanu i amatersku, te često mogu pogoditi i kojem autoru ona pripada, na sreću njegovu.

Đ.Međurečan

Ovoga puta pojavili su se neki upitnici u mojoj glavi. Nisam bila sigurna, da li sve te slike pripadaju istom autora ili više njih? Odjednom primjetim neke poznate slikarske objekte vezane za temu, te mi se odmah pojavila asocijacija na slikarski izričaj našeg poznatog slikara Josipa Gregurića, običnim jezikom rečeno loša kopija. Začuđena promatrala sam sliku te sam zaista bila zbunjena, nisam znala što se zapravo dogodilo. Mislila sam da mi je vrućina tako udarila u glavu da mi je poremetila percepciju. Pogledam u desni donji ugao intrigantnog 'djela', kako bih identificirala potpis te kome on pripada. Međutim, slijedio je šok i iznenađenje. U potpisu je bila skupina slova skladana u riječ Đ.Međurečan, nadam se da sam dobro vidjela, ako nisam, neka me netko ispravi ako zna bolje od mene, zahvalila bi mu!

Josip Gregurić

Imam jednu poznanicu slikaricu, koja uvijek gleda u motive slikara i uvijek ih komentira, te često  i kritizira. Više puta je moram uvjeravati u suprotno. Ona pripada naivnom izričaju, slike su joj poznate ako se pogledaju s kilometar udaljenosti, te se odmah zna kome pripadaju. Prihvaćena je u slikarskom svijetu i 'fura' svoj slikarski izričaj koji je gotovo uvijek na staklu. Svaki puta kada bih je srela, nakon kratkog uvoda, prebacuje se na temu kritika motiva naših slikara, obično se radi o potonjima iz navedene škole. Dakle o 'školovanima'.

                                                                        Josip Gregurić

Njoj je uvijek zanimljivo i bode je u oči izvor ideja. Ona tvrdi, u što sam se i ja uvjerila iz prethodnog, da je to čista krađa ideja te kopiranje tuđih  bilo iz umjetničkih slika, postera, uglavnom tuđeg izvora . Poznata je činjenica, da se s ukradenim idejama ne može daleko stići, a kamoli nešto postići, niti vrijednost niti renome, mogu se samo zaraditi kritike i sudske prijave.

                                                       

      
 

                                    

Čudovišta i nakaze, Gilbert & George u MSU u Zagrebu

Možda za naše društvo neprihvatljivi, meni su prava atrakcija, divim im se i baš ih volim. Oni su dva stara coolera. Nameće mi se pitanje tko su zapravo oni? Savršena dva bića iz Svemira sa savršenom harmonijom u svakodnevnom životu i slikarskom izričaju. Krasi ih simetrična stvaralačka snaga i energija. Nisu blizanci. Oni su slobodni i vole se, vode ljubav i rat. Iz njihove karisme nastaju savrešna slikarska djela koja ni jednoga posjetitelja ne ostavljaju ravnodušnim. Nameće mi se misao i saznanje, da svaki čovjek na zemlji ili u Svemiru ima svoga dvojnika. 'Zvijezde' su ih sjedinile u jedno biće.

                                                                    Gilbert & George

Dva ekstravagantna umjetnika Gilbert & George, koji svojom neverbalnom komunikacijom najviše govore o sebi i svome stvaralaštvu. U nekom su neobičnom savezu, stari, simpatični, nerazdvojivi, neopterećeni modernom tehnologijom, ne služe se internetom, već šapirografom, zaista nezamislivo u 21. Stoljeću!? Hodaju zajedno jedan uz drugoga, poput sijamskih blizanaci i u korak. Vele s razloga da, slučajno neki od njih ne padne i da ga ne pregazi auto. Nose istu boju i kroj odijela , cipela, kravata, gaća, čarapa i naočala. Hrane se u istom restoranu, vole ista jela, žive skromno i neopterećeno. Drugim riječima poručuju da promoviraju snagu zajedništva između partnera i u društvu.

Stari dvojac koji za sebe kaže da imaju mlade fanove, i ja sam jedna od njih, izložio je svoja impozantna djela u MSU u Zagrebu, tom prigodom prerezali su i tortu te zaplesali na terasi hotela Regent kao pravi mladenci, u čast rođendana britnaske Kraljice. Umjetnici zasebnih stavova i prustupa izričaju u svojim djelima koriste gotovo uvijek simboliku britanske zastave, te svakodnevne i nezanimljive patetične teme u društvu bez kojih je nezamisljiva današnja egzistencija, teme kojima se bave su  novac, sex, nada, ljubav, nasilje, AIDS-a, razvod... Sve to obrađuju na jedan sofisticiran način, pretapajući osjećaje u apstraktne sfere, koje imaju svoju priču. Promatrača dovode do situacije da u cijelosti aktivira mozak. Izložba naziva 'Jack Freak Pictures' što ona zapravo i jest, izaziva mnoga pitanja  posjetitelja, te nikoga ne ostavljaju ravnodušnim. Opsjedniti su simbolikom britanske zastave, što me fascinira, jer se zastava sastoji od grafičkih ispisa više ukomponiranih križeva u jedinstven odnos koji ima snažnu simboličku poruku na geometrijskom naglasku. Ustvari križevi predstavljau simbol križarskih ratova, oni su ujedno simbol patnje i boli u kršćana. Ustvari oni predstavljau nešto dobro i loše, sve zavisi kojemu vremenu i društvu pripadaju i s kojega stava im se prilazi. Ista stvar je i sa svastikom, koja je simbol istočnjačkih kultura koje predstavljajuu mirnodopski simbol, a dok je u nacističkoj Njemačkoj pripadala Hitleru kao simbol i oružje za uništenje naroda, te tako postala zloglasni i omraženi simbol u doba drugoga Svjetskog rata. Hitler je iz dobroga ili dobro, pretiočio u loše, dok Gilbert & George loše pretapaju u dobro. Nije za usporedbu.

                     

Prpošni dvojac poručuje, kako je starost genijalna stvar jer se možeš seksati s nekim trostruko mlađim od sebe, a da ipak ne završiš u zatvoru. Zato smo aktivni kao nikad prije. Neopterećeni radom. Rekla bih da je to dvojac koji prošlost uspješno prenosi u budućnost, i tu ostaje.

       

                

Avantura i bicikl-fobija

Takvo nešto sigurno nitko još nije čuo, već dugo, mislim takovu glupost. Jasno mi je da postoje razne fobije. Najčešće slušam o fobiji zatvorenog prostora, fobiji od letenja avionom, fobiji od visine. Jedna sm od tih pripadnika fobija. Moja je neobična. Jednostavno, ja imam fobiju od bicikla, ne od aviona niti od mraka, niti od bilo čega drugoaga. Ne samo da me proganja fobija, već me proganja i noćna biciklistička mora. Često sanjam bicikl, kao objekat koji me prati i koji ima dušu. Takvi snovi s biciklom donose mi sreću, drugi dan obično sve mi je pod kontrolom i sve mi ide od ruke. Kao da mi se hoće iskupiti za neke grijehe i događaje iz prošlosti. Još kao mala djevojčica imala sam averziju od takvoga nestabilnog vozila, koje ako pustiš iz ruku odmah padne na zemlju. Nisam se dugo znala voziti na biciklu, jer nikako nisam mogla savladati tehničke vještine. Međutim, moji roditelji su inzistirali da me nauče voziti na biciklu, jer sam trebala putovati u školu tri kilometra od moje kuće i na vjeronauk, što je bilo još važnije. Samim tim sam spadala u onu grupu djece koji nešto ne mogu savladati odnosno u one koji imaju neki 'nedostatak' u glavi. S puno muke i truda naučila me baka, i uspjela sam. Uvijek mi je ta vožnja zadavla glavobolju i stotinu puta sam pala s toga drskog dvokola.

Ovim uvodom sam se željela samo pohvaliti, da sam prošli vikend prevalila biciklom četrdesetak kilometara. Nisam mogla povjerovati u svoje 'sposobnosti'. Obično vozim bicikl kada odem na selo, tamo nema biciklističkih staza te vozim gdje želim, lijevo, desno u sredini?! Sve je ispravno, nema pravila. Jedino pas koji uleti u kotač može poremetiti harmoniju strana. I to je najmanji problem, jer me tamo svi psi znaju, pa me samo žele pozdraviti..avavav...tako pozdravljam i ja njih.

Pravi problem nastaje u gradu. Moja vožnja je bila poput one Aldrinove po Mjesecu. Pustimo to. Krenule smo. Jako nesigurno što se mene tiče i bicikla. Sve mi je izgledalo komplicirano kada bi ušla u neku prometnu situciju, nisam znala gdje trebam ići, i gdje se smije uopće kretati s biciklom. Izgleda jednostavno kada gledam ljude i djecu kako se voze na biciklima poput munje. Sjetila sam se jednoga biciklista-djedice, koji me uvijek nasmije i kojega često srećem na rotoru, koji se vozi u suprotnom smjeru ili kako njemu odgovara ili krivo ili pravo, svjedno mu je. Tako bi se i ja vozila po cesti jer mi je totoalno svejedno, neznam se ponašati u saobraćaju s takvim kompliciranim prometalom. Nasreću što sam imala vodića, koji me je imao na 'oku' , da ne napravim kakovu pizdariju. Na sreću nije bilo prometa, jer je bila nedjelja. Prvo sam kerenula nesigurno, te me brinula svaka pojava koja bi mi dolazila u susret, a pogotovo grupica ljudi. Tada bih pažljivo spustila nogu na asfalt, da prikočim, da ne izazovem incident. Rekli su mi da je to novi bicikl i da nesmijem kočiti da ne preletim preko njega (kao supermen). Bila je noćna mora doći do cilja, bilo me strah, znojile su mi se noge, ruke, i neznem što sve ne . Uputile smo se prometnom cestom do cilja naše destinacije. Išlo je sporo. Pored nas su jurili neki biciklisti brzinom poput bolida. Pomislim, kako su to zapravo bolidi u bciklingu. Čuo se samo neki šum koji je preletio pored nas i brzo nestao kao crna ili crvena točka u daljini. Dugo smo putovale i napokon stigle. Nije mi se više dalo vraćati. Ali ipak. Nakon poduljeg odmora u prekrasnom krajoliku jezera, krenule smo prema doma. Zapravo napravile smo jedan krug putovanja, koji je bio uspješan. Shvatila sam zapravo kako sam ponovo naučila voziti bicikl ne samo po selu, nego u gradu, gdje je situacija puno komliciranija. Konačno sam se izlječila od fobije, a bicikl mogu i dalje sanjati.