Lopta je okrugla za PAN-trube

Vruće nedjeljno popodne i sparina, dali su mi povoda da odem do rijeke Drave kako bih se osvježila. Već sam počela zamišljati svoje noge kako gacaju po ljigavom dravskom kamenu, te kako mi voda osvježava gležnjeve, i cijelo tijelo. Kako ne volim sama lutati oko dravskih menadara i rijeke Drave, i ovoga puta potražila sam društvo.

Nazvala sam ga na mobitel, iako sam znala da mi se neće odmah javiti, što sam i unaprijed zaključila. Nije se javio. Prepustila sam se budućem ishodu. Sinula mi je strategija kako ostvariti cilj. Upotrijebila sam drugu metodu, u koju sam bila 99% sigurna. Poslala sam poruku sadržaja : gdi si? Idemo na Dravu. Nije prošlo niti 20 minuta, pojavio se, kao iz oblaka. Znala sam. To je moj brat, s kojim imam zasebnu komunikaciju.

Sjeli smo zajedno sa psom u njegov crni Golf i krenuli putem prema Dravi s namjerom da lutamo po dravskim meandrima i plićacima, uživajuću u mirisu dravske flore. Kako je Drava divlja i hladna nije mi ugodna njena voda, za kupanje. Dok on navuče peraje ili ronilačko odijelo i baci se u maticu, ja volim šetati i uživati u plićaku te zaleći na neki panj, stari.

Putem prema Dravi zaustavili smo se u centru Otočke, s namjerom da popijemo hlanu pivu. Otočka je malo raštrkano seoce, sa oko 300-tinjak stanovnika, koje se smjestilo u Prekodravlju, blizu mađarske granice. To je moje rodno selo, čiji sam stalni gost u zadnje vrijeme. Razlozi su važni i mnogostruki. Tamo su stalno neka događanja, i nikako da dođem s time na kraj. Volim uživati sa svojim prekodravski društvom i ekipom kako ih ja nazivam. Oni su zapravo Vedi. Uvijek su dobro raspoloženi i spremni za druženje i dobru cugu.

Te nedjelje u Otočki se održavo nogometni turnir, valjda je to trebalo označiti kraj svjetskog nogometnog prvenstva. Skupilo se dosta ekipa, šaroliko društvo dominiralo je seoskim nogometnim igralištem. Sjatili se tu stanovnici svih dobnih skupina. Svi dobro raspoloženi i nasmijani iako je temperatura u hladu bila 32 st.scelzija, a kako je tek bilo igračima, pitanje je. Za dobru volju i dobro društvo nema prepreka. Sjeli smo među navijače, malo smo se ipak separirali, kako bi se mogli što bolje zabaviti i uživati u hladnom pivu. Začas smo se pobrojili. Jedino smo trebali čekati našeg glavnog Veda Staneja, odnosno Stanka, tako ga zovamo od milja, jer nas uvijek nasmijava svojim smicalicama. Kako mu je bilo oko i uho malo 'tvrdo', jedva smo ga uspjeli zainteresirati da nas primjeti. Napokon, ugledao nas je, potrčao prema nama kao Supermen. Prvo mu je stigla brada a noge posljednje. Mislila sam da je munja prozujala. U jednom trenutku stol je pozelanio od rosnih boca Pan-a. Ponekad smo zaboravili da smo zapravo na utakmici, pažnju su nam plijenile rosne flaše napunjene hladnim napitkom od hmelja. Nismo bili previše zabrinuti, svjedno ćemo saznati rezultat od Hobotnice. Pomislim kako bi bila dobra na salatu, sigurno bolja od takzvanog fish-graha kojim su me uspjeli prevariti samo da me nahrane neobičnom lutom hranom koju su spremali za goste za kraj turnira, za gladne igrače i publiku. Ja i moja ekipa dobil smo prije prioritetne porcije jer smo si dobri s kuharom. On nas voli pa nas je prve nahranio kako bi bili što više žedni, a možda smo mu bili ' pokusni kunići'. Baš je opak, iako izgleda dobročudno i prevrtljivo te priča viceva kao da ih pušta iz rukava. Nisam mogla pojesti ručak, probala sam ga samo. Nasreću, što smo poveli našega cuku koji se pridružio grahu. Slasno se oblizivao, i nije niti primjetio da je pojeo podosta chiija.

Nakon potok ispijenih piva, sjetili smo se da nam je možda cuko žedan, jer je počeo zdušno lizati kapljice pive koje je Stane prolio po njegovom crnom krznu. Išli smo mu potražiti vode. Bio nam je zahvalan, skoro je dušu ispustio ne bi li se napio, baš smo ga usrećili. Sada je na nam bio red, i tako jedna za drgom nizale se boce, a mi smo sve više bili dobre volje. Odjednom se spojila boja terena, stola i okoliša, sve je bilo u zelenom tonu, a nakon svega i mi smo se uklopili u taj ambijet poput malih zelenih.

Moderna povijest prisustva vanzemaljaca

Svijest o vanzemaljcima je započela 1936. kada je nacistička Njemačka otkrila srušeni NLO. Njihovi najbolji znanstvenici su pokušali shvatiti i kopirati vanzemaljsku tehnologiju. Kada su združene snage okupirale Njemačku 1945., ovaj cijeli projekt i njegova tehnologija su otkriveni, što je izazvalo šokove u vladi SAD-a. U '40-ima, vanzemaljske aktivnosti su se odvijale u velikim valovima. Najvažniji događaj je vjerojatno bio rušenje svemirskog broda, 2. srpnja 1947. nedaleko Roswella u New Mexico-u. Nađen je srušeni NLO i četiri mrtva tijela vanzemaljaca. Tijela su bila manje veličine s velikim glavama, a po izgledu gmazolika. Ovo je naravno izazvalo zaprepaštenje.

Između 1947. i 1952. vlada SAD-a je prikupila 16 srušenih ili prizemljenih letećih objekata i 64 strana tijela. Jedan živi tuđinac se oporavio. Jedan tuđinski leteći objekt je pronađen 13. veljače 1948. na visoravni pokraj Aztec-a, u New Mexico-u. Bio je promjera preko 30m i ukupno 17 tuđinskih tijela je spašeno iz dva broda. Još značajnije otkriće su bile velike količine dijelova ljudskih tijela unutar ta dva broda. To je bilo označeno ultra vrhunskom tajnom, jer je postojala bojazan od moguće masovne panike ukoliko bi vijest procurila u javnost.

U ranim godinama, Zračne Snage SAD-a i CIA-e su imale kontrolu nad tajnama o tuđincima. CIA je izvorno oformljena kao predsjednički izvršni odjel za brzo djelovanje u vezi situacije s tuđincima. Živi vanzemaljac pronađen kako nakon rušenja u Roswell-u 1947., luta pustinjom, dobio je oznaku vanzemaljski biološki entitet, ukratko, EBE. Ebe je imao sklonost laganju i davao bi odgovore samo na pitanja na koja je želio odgovarati. Konačno, nakon prve godine, Ebe se počeo otvarati. Zatim je 1951. obolio. Američki doktori nisu znali što bi s njim budući da se njegov tjelesni sistem zasnivao na klorofilu i probavljao je hranu na način biljaka. 2. lipnja, 1952., Ebe je umro. Film E.T. je zasnovan na priči o Ebe-u. U namjeri da sačuvaju Ebe-a i postignu bliskost s njegovom tehnološki superiornijom rasom, SAD je počela odašiljati poziv za pomoć u široke predjele svemira.

Predsjednik Truman je podržavao i održavao protok informacija o Američkim tuđincima, uključujući i Sovjetski Savez, informirao o rastućem tuđinskom problemu u slučaju da se tuđinci okrenu i postanu prijetnja ljudskoj rasi. Za vrijeme prve godine predsjednikovanja Dwight Eisenhower-a, 1953., još je 10 diskova bilo otkriveno, zajedno sa 24 mrtva tijela i četvoro živih. Eisenhower nije ovu tajnu otkrio Kongresu. Umjesto toga se okrenuo svom prijatelju i kolegi članu Vijeća za strane odnose, Nelson Rockefeller-u. Eisenhower i Rockefeller su počeli tajno planirati prikrivenu grupu koja bi nadgledala situaciju s tuđincima. Ova je grupa postala poznata kao Veličanstvenih 12 ili MJ12.

1953., astronomi su otkrili velike objekte u svemiru koji su se kretali prema Zemlji. U početku su mislili da se radi o asteroidima, ali kasnija evidencija je pokazala da se radi o svemirskim brodovima. Projekt Signa je prepriječio tuđinsku radio komunikaciju i korištenjem kompjuterskog binarnog jezika bilo je moguće aranžirati kontakt licem u lice s bićima s druge planete. Film Bliski susreti treće vrste je fiktivna verzija ovog događaja. Nakon tog sastanka jedan tuđinac je ostao na zemlji kao zalog da će se tuđinci vratiti i verificirati sporazum. Ova inicijalna grupa tuđinaca je bila sa Zeta Reticulum-a i o njima se često izvještavalo kao o Sivima. Oni su manje veličine, visoki oko 4 do 5 stopa (120 do 150 cm). Nemaju ljudska tijela tipa Adam Kadmon, nego imaju velike glave, bademaste oči i dugačke ruke.

U međuvremenu, tuđinci humanoidnog tipa spustili su se u Zračnu bazu Homestead na Floridi i ostvarili uspješnu komunikaciju s vladom SAD-a. Ova grupa je upozorila na vanzemaljsku rasu koja kruži oko ekvatora spominjući Sive i rasu s Oriona koja ima glavu nalik gmazovima i čovjekolika tijela. Napredni, pozitivni, ljudima slični vanzemaljci su ponudili čovječanstvu pomoć u vezi sa svim postojećim tehnološkim i spiritualnim problemima, ali su imali jedan uvjet: tražili su uklanjanje i uništavanje kompletnog nuklearnog oružja. Vlada SAD-a je to odbila.

Treće slijetanje se desilo u Zračnoj bazi Edwards 1954. Baza je bila tri dana zatvorena i nikome nije bio dopušten ulaz ili izlaz za to vrijeme. Eisehower je uredio da bude u Palm Springs-u na odmoru. U doba sastanka je požurio u bazu. Novinarima je objašnjeno da je morao hitno zubaru. Pet letjelica je sletjelo i Eisenhower se sreo s tuđincima. Sva ova slijetanja su snimljena. Ova tuđinska grupa su ponovno bili Sivi sa Zeta Reticulum-a. Formalni ugovor između tuđinaca i SAD-a je potpisan i SAD je službeno primila njihovog prvog ambasadora iz svemira koji je bio isto ono biće koje je stajalo iza prvih slijetanja. Nazvan je Svemoćna Visost Krill. Sporazum je u osnovi sadržavao stav da se tuđinci neće miješati u poslove i stvari SAD-a i da se SAD također neće miješati u poslove tuđinaca. SAD se složila da njihovu prisutnost na Zemlji drže u tajnosti; oni su se složili da SAD snabdiju informacijama o svojoj naprednoj tehnologiji obećavši da neće ući ni u kakav sporazum s bilo kojom drugom nacijom na Zemlji. Dozvoljeno im je da periodično i u ograničenim količinama otimaju ljude u svrhu medicinskih istraživanja i promatranja napretka, pod uvjetom da im se ne učini nikakvo zlo, da ih se vrati na mjesto otmice i izbriše pamćenje u vezi događanja. Sivi su trebali redovno izvještavati Veličanstvenih 12 o svim svojim kontaktima s ljudima. Također su se složili da svaka nacija primi ambasadora druge sve dok traje sporazum. Također su se složili da će svaka nacija zamijeniti 16 građana u svrhu učenja jedni o drugima. Tuđinski gosti će ostati na Zemlji; ljudski gosti će otići na njihov planet i zatim se vratiti, i tada će se zamijeniti. Ovo je donekle bilo opisano u filmu Bliski susreti treće vrste.

Također su se složili da će konstruirati podzemne baze za pristup i korištenje tuđinske nacije; i ove dvije baze su bile konstruiranje za zajedničku uporabu tuđinske nacije i vlade SAD-a. Razmjena tehnologija bi se odvijala u zajedničkim bazama. Baze bi se konstruirale ispod Indijanskog rezervata u području četverokuta Utah, Colorado, New Mexico i Arizona i u pustinji Mohave nedaleko Yucca-e u Kaliforniji. Tajni vojni fond iskorišten je da bi se izgradilo 75 dubokih podzemnih kompleksa. Izgovor je bio da je to potrebno za slučaj nuklearnog rata.

1955. je postalo očito da su tuđinci obmanuli Eisenhowera i razvrgli sporazum. Tajna vlada je u osnovi prodala Amerikance bez njihove dozvole i još dodatno, otmice su se dešavale u stostruko većoj mjeri nego što je dogovoreno. Zapisi o njima nisu pribavljeni. Sakaćenje životinja se pojavljivalo širom zemlje i postoje reportaže i o sakaćenju ljudi također, iako je to bilo mnogo rjeđe. Također postoje sumnje da svi oteti nisu vraćeni. Sumnjalo se na Sovjetski Savez u vezi interakcije sa Sivima i to se kasnije pokazalo istinitim. Sivi su se koristili ljudima kao izvorom žljezdanih izlučevina, enzima, hormona i krvne plazme i za genetičke eksperimente. Tuđinci su izjavili da je to neophodno za njihovo preživljavanje. Izjavili su da se njihova genetička struktura pokvarila i da nisu više sposobni za reprodukciju. Rekli su da ukoliko ne budu u mogućnosti poboljšati svoju genetičku strukturu, njihova će rasa uskoro prestati postojati. Osobno, vjerujem da je ovo istina. Sivi su također oplođivali žene i na neki način uzrokovali rani prekid trudnoće da bi osigurali križano nedonošče. Također su implantirali ljude s mehaničkim i nemehaničkim napravama (negativni implanti) za biološko monitoriranje i u svrhu praćenja. Teško je vjerovati da je vlada SAD-a ova sebična bića opskrbila podzemnim vojnim bazama širom zemlje. U nekim materijalima za koje sam dobio da se zovu Dulce dokumenti rečeno je da preko 18 000 (osamnaest tisuća) Sivih živi u mjestu Dulce u New Mexico-u. Ovi papiri govore da su Sivi i gmazolika bića u savezu jedni s drugima. (Neki izvori govore da su Sivi podređeni gmazolikima, koji su mnogima poznati pod nazivima: Reptilianci i Drakonianci.)

Neke od tehnologija na tim bazama su priskrbili Sivi i izvan su shvaćanja vlade SAD-a. Tamo ima sedam nivoa, ili više, sa svakim dubljim nivoom koji zahtjeva višu sigurnosnu dozvolu. U nivoima šest i sedam postoje eksperimenti tipa Frankenstein, noćne more, eksperimenti miksanja ljudske i životinjske genetike. Mnogi izvještaji o stvarima koje se dešavaju su previše uznemirujući da bi se spomenuli u ovom tekstu. Nepotrebno je kazati da sve što se dešava nije u harmoniji s Božanskim planom. S vremenom su Sivi i gmazoliki postali sve hrabriji i hrabriji u tome da rade sve što žele kako bi služili svojim vlastitim ciljevima. Vlada SAD-a je opisala preko 70 vrsta tuđinaca s kojima je pokušavala kontaktirati i dobila je i zadržala u svom posjedu preko 40 letećih tanjura. Mnogi od njih su reproducirani i testirani od američke vojske. Vlada posjeduje više od 100 tuđinskih tijela.

Autor:  dr Joshue Davida Stonea (pisano 1990-ih)

Tekst prevela: Gordana Kazija

Priredio i prilagodio: Krešo Lušičić

S interneta proslijedio: Marijan Gal

Mješoviti pjevački zbor KUD-a Podravka na državnu smotru

Kvaliteta Mješovitog pjevačkog zbora KUD-a Podravka dobila je još jednu službenu potvrdu. Selektor 11. županijske smotre pjevačkih zborova Robert Homen odlučio je da Podravkin zbor zastupa Koprivničko-križevačku županiju na državnoj smotri. Nastup na županijskoj smotri, održanoj nedavno u Križevcima selektor je između ostalog ocijenio ovim riječima:

- Zbor ima kompaktan zvuk i vrlo suveren nastup. Izražajne interpretacije s vrlo solidnom intonacijom njihova su najveća vrijednost.

Državna smotra pjevačkih zborova održat će se u listopadu u Novigradu Podravskom, a uz Podravkin zbor pod ravnanjem Darije Kivač, boje Koprivničko-križevačke županije branit će i HPD-a „Kalnik“ iz Križevaca kao prošlogodišnji laureat te ženski vokalni sastav "Đurđevčice" u konkurenciji malih vokalnih sastava.

J.L.

 

Slikarske klase - Naivci u maticu, ostali u meandar ili slikari prvog i drugoga reda

Uspješno su završili 16. tradicionalni podravski Motivi u Koprivnici. Riječ je o trodnevnoj manifestaciji koja je trajala od 2-4. srpnja koja je obilovala mnogobrojnim sadržajima, te za svakoga posjetitelja moglo se naći ponešto. Bio je to splet slikarstva, kulinarstva, folkolara, tradicijskih majstorija. Tako svi oni koji vole dobru hranu mogli su kušati i uživati u dobrom jelu  i kolačima, te se okrijepiti hladnim pićem ili sladoledom. Ljubitelji umjetnina, prvenstveno naive, također su imali savršenu priliku pogledati mnogobrojna djela odnosno slike na jednome mjestu, za čiji se izričaj koristi prvenstveno medij staklo te je naivno slikarstvo po tome i prepoznatljivo, jednostavno rečeno to su „slike na staklu“. U sklopu manifestacije bio je održan Sajam antikviteta, hrvatsko-mađarski gospodarski sajam, tako se imalo prilike sresti kovača, kovačicu, postolara, ciglara, već zaboravaljenih prastarih zanata, također se moglo vidjeti kako se dobiva rakija na tradicionalan način. Jednom riječju bio je to veliki izložbeni prostor na otvorenom, kojega su posjećivale rijeke ljudi, šetača, znatiželjnih promatrača i hedonista

                        Koprivnički trg

Na prvi ogled sve je bilo nekako već pomalo   stereotipno i patetično. Ali ako se malo udubimo u   analizu proteklih događanja, može se primjetiti da    su se zbile neke pozitivne promjene u smislu dizajna samoga sadržaja podravskih Motiva.

Zanimljiva je postava slika naivaca i ostalih kako su raspoređene. Naime, sajam naive ili podravski Motovi zapravo su sinonim za mnogobrojne izložene slikarske radove, koji dominiraju trgom Koprivnice. Interesantno je kako su dodjeljene pozicije autorima. Svakom slikaru je vrlo važna izlagačka pozicija u toj cijeloj priči.

Primjetila sam kako su na strateškim mjestima u Galeriji i u gradskoj Vječnici izlagali oni slikari naive koji predstavljaju kvalitetu u hrvatskoj naivnoj umjetnosti. Iako Šefica - kustosica, do sada je tvrdila kako u galeriji mogu izlagati jedino akademski slikari, nadam se da je mislila prvenstveno na kvalitetu izloženih uradaka čije referencu su u domeni kvalitete stvaralaštva. Dakle riječ je o prvoj poziciji ili prvoj klasi kvalitetnih naivaca, tu spadaju doajeni: Ivan Večenaj, Mijo Kovačić Ivan Generalić.

U drugu klasu ili u višii rang spadaju Josip Generalić, Josip Gregurić, Biserka Zlatar Milinković, Ivan Lacković Croata, Radovan Grgec. Pitamo se tko je u trećoj klasi. To su svi oni koji su dobili svoju poziciju i priliku za izlaganje na samome trgu odnosno u matici događanja. Primjetila sam kako su svi ti slikari zapravo šaroliko društvo i da nekima nije mjesto u trećoj klasi. Primjetila sam kako neki kopiranti besramno i bez trunke savjesti potpišu uratke svojim imenom i izlažu replike tuđih ideja. Zapravo se sami potcjenjuju, što nam govori kako zapravo nisu kreativni i sposobni za novu ideju ili novi izričaj. Uzmu jednostavno tuđu sliku-djelo, ovaj puta se radi o kopiranju djela Ivana Lackivića Croate, koliko sam primjetila. Koje li hrabrosti! Pitam se kako su takve slike dospjele na tako važnu manifestaciju i gdje je zapravo tu struka koja bi spriječila kradljivce tuđih ideja i takova devijantna ponašanja. Nakon toliko godina i pripremanja te hvale vrijedne manifestacije, znamareni su osnovni pristupi klasifikaciji djela, koji ozbiljnog promatrača dovode u zbunjenost, te potiču na razmišljanje o ozbiljnosti manifestacije. Mogla sam primjetiti kako su neki slikari naive zaista napredovali, te im pored kopiranata nije nikako mjesto. Sada idemo na četvrtu klasu slikara. Oni su zapravo dobili najgoru poziciju za izlaganje.

Njih su dizajneri sadržaja spomenute manifestacije strpali u 'svaštaru' tj. u paralelnu ulicu ili u mendar, šatrovačkim jezikom bi rekli da su „bogu iza nogu“. To društvo izlagača sačinjavali su akademski slikari, doduše samo dvojica autora koja su smogla hrabrosti da se izlože javnosti zajedno sa izlagačima ručnim radova, oslikanih vaza, ogledalima, te još nekim novonastalim slikarskim radovima, čiji su autori željeli okušati svoju sreću, nakon netom završene brzopotezne slikarske škole. Zapravo svi oni koji spadaju u tu četvrtu klasu , svakako su zaslužili da se i oni nađu na trgu zajedno sa ostalima.

   

Ako se 'kopirantima' dala izlagačka pozicija u matici, te onima autorima čiji izričaj nije sasvim u naivnom smislu, te bi tako bilo logično da i spomenuti slikari dobiju svoju izlagačku poziciju među inom 'slikarskom branšom'. Zašto ih odjeljivati od ostalih, jer su svi zajedno s istim namjerama i ciljevima: dobro se zabaviti, družiti, razmijeniti iskustva, te širiti nove slikarske horizonte na dobrobit društvene zajednice.

Naime, kada sam prolazila tom sporednom ulicom ili 'svaštarom' , primjetila sam nezapamćenu gužvu publike svh dobnih skupina,

tada mi je sinuo odgovor zašto je trg prazan, pored silnih izlagača nivnog slikarstva. Pomislila sam kako se publika iz nekoga razloga zapravo preselila u ulicu koja je u njima pobudila neke interese za razliku od trga. Tako je meandr odjednom postao matica, a matica meandar.

                                                      

U Muzeju grada Koprivnice otvorena je velika izložba hrvatskog sporta pod nazivom 'Žarko Dolinar i NK Slaven Belupo'. Izložba je otvorena u povodu 90. obljetnice rođenja profesora Žarka Dolinara i 103. obljetnice osnutka HŠK Slaven. Dr. Dolinar, počasni građanin Koprivnice, osvajač je prve hrvatske svjetske sportske medalje 1939. u Kairu, a u Londonu 1954. godine postao je prvi Hrvat - svjetski prvak. - Jedini je svjetski prvak „Pravednik među narodima“, znanstvenik, profesor na pet fakulteta Sveučilišta u Zagrebu i Baselu, slikar, kolekcionar, nositelj ordena Danica Hrvatska s likom Franje Bučara te hrvatski sportaš 20. stoljeća, istaknuo je u uvodu prilikom otvorenja izložbe njezin autor Branko Pleše. Prigodnim riječima velikom broju okupljenih uzvanika obratio se i zamjenik župana Ivica Pal. On je istaknuo da iako rođeni Koprivničanac i sportaš, danas je imao priliku još nešto novo naučiti o dr. Dolinaru, razgledavajući izložene eksponate.

Izložba koju svakako valja razgledati otvorila je zamjenica gradonačelnika Koprivnice Vesna Želježnjak. U prvom dijelu izložbe možemo upoznati život i postignuća najpoznatijeg Koprivničanca dr. Dolinara. Drugi dio izložbe posvećen je nogometnom klubu "Slaven Belupo" Koprivnica, čija prošlost započinje 30. lipnja 1907. osnivanjem „Slavena“, trećeg osnovanog nogometnog kluba u hrvatskoj povijesti. Ovaj klub bio je pokrajinski prvak Hrvatske 1920., član I. HNL od 1997., finalist hrvatskog nogometnog kupa 2007. i sudionik više europskih natjecanja. Vezano uz ovaj nogometni klub važno je napomenuti kako su u njegovu Upravu na netom završenoj Skupštini kluba izabrani i Podravkaši Dražen Keleminec i Vesna Želježnjak. Na čelu kluba i dalje će njezin predsjednik biti Stanislav Biondić, predsjednik Uprave Belupa, dok je za njegovog zamjenika imenovan član Uprave Podravke Marin Pucar, a za dopredsjednike kluba Mara Bareza iz Belupa i predsjednik Uprave Podravke Miroslav Vitković. U Nadzorni odbor kluba imenovana je i članica Uprave Podravke Lidija Kljajić.

V. I.

Izložba slika Radmile Kolarek Bošnjak u Podravki

U vitrinama ispred restorana prehrane u Podravki postavljena je izložba slika Radmile Bošnjak Kolarek iz Hlebina, članice Podravkine likovne sekcije „Podravka 72“.

Radmila Bošnjak Kolarek u svom slikarskom stvaralaštvu priredila je deset samostalnih izložbi, a sudjelovala je na brojnim likovnim kolonijama. Prošle godine obilježila je 20 godina aktivnog članstva u sekciji. U Podravki je izložila uglavnom ulja na platnu na kojima je oslikala cvijeće i motive prirode, a izložba se može razgledati naredna dva tjedna.

A. V.

40%