Barnagorski slikopis

Barnagorski slikopis

Dražen Kuharović- kipodjelac

Okorjela sam spavalica i teško žrtvujem vikend za bilo što drugo. Prošlo subotnje  buđenje bilo je vrijedno  izuzetne prilike, koju nisam htijela propustiti.

Nakon ispijene jutarnje kavice u caffe baru Da Vinci, s Ivanom i Leom,   krenuli smo  prema našem odredištu u Čepelovec.  U ugodnom društvu  i razgovoru mlade, spretne vozačice i umjetnice te njenog sina,   nisam niti primjećivala detalje puta, već sam se odjednom našla, baš kao iz bajke pred prekrasnim zdanjem Dvora Barnagora. Pomislih kako sam došla u neki drugi svijet, poveznice sadašnjosti, prošlosti i budućnosti. Nametnulo mi se pitanje! Možda sam nekada bila princeza..? Dvorac datira iz 1867. godine a smješten je u pitoresknom krajoliku na padinama Bilogore  uz potok Barna (smeđi na madžarski), blizu mjesta Čepelovec, sve se doimlao baš kao iz bajke, samo su nedostajale dame iz toga vremena u šetnji oko dvorca. Zato sam ja ušetala u tu ulogu. Nisam samo  šetala,  ja sam ipak dama koja pripada modernim vremenima,  joggirala sam, uživajući na toplom suncu, udišući mirisni barnagorski proljetni zrak.

Božica u svom šrajtiš kutku

Naime,  na poziv  drage mi osobe, prijateljice, i poznate književnice Božice Jelušić, da se pridružim  cijelodnevnom važnom  događaju na njezinom obiteljskom ladanju u  Barnagor Dvoru, odmah i bez dvojbe prihvatila sam njen poziv. Dakako bila sam veoma počašćena što je Božica pozvala baš mene. Njezine sposobnosti  teško je pobrojiti i sve ih opisati, uglavnom njezina djela govore o njezinoj intelektualnoj snazi i stvaralčkoj energiji koju prenosi i na druge. Nju ne treba posebno predstavljati ona ja zapravo hrvatski brand name u sferi, književnosti, umjetnosti, novinarstava na mikro i makro razini lijepe naše a i šire. Svi ljudi koje ona okuplja oko sebe zasebnim odabirom su osebujni, baš kao i njezina obitelj. Svi su oni intelektualci u podlozi, kreativci u duhu, umjetnici po vokaciji. Ona je osoba koja ima prekrasnu zbirku riječi te je posebno njeguje i  lijepo  se izražava u govoru, a  najbolja  mi  je njena izrečena misao:  izmisli riječ kada  je se ne možeš sjetiti.

 Događaj je bio organiziran u Barnagoru za prijatelje i umjetnike s posebnim razlogom i povodom. Sastala se tu prava multikulturalna elita: poznati kipar Dražen Kuharović, Ljubica Matulec također poznata kiparica, Đuro Zvonar kipar, Eleonora Grgac, keramičarka, pjevač i skladatelj Nano Prša, producentica Zlata, zatim se  tu moglo susresti poznatih novinara i javnih osoba poput Seide Obarčanin Bukvić,  te još nekih koji su stigli iz Koprivnice i moja malenkost. Nabrojila sam samo neke, ostali neka mi oproste nisam htijela da pogriješim u nazivu.                                                                                       

Bilo bi dobro prileći.. 

Svi smo se našli  u početnoj točki događanja u parku Pijevaca, simbola Podravine i podravaca na ladanju  obiteljskog dobra Jelušić-Kranželić. Naš poznati kipar, Dražen Kuharović, odigrao je  tu važnu ulogu, on je zapravo bio osovina događanja, jer je njegov pijevac prvi ušetao i barnagorski Park.  Uzevši u ruke svoje moderne alate-pile, s iznimnom virtuoznošću i muškom sngom koja mu pripada isklesao  je od gologa  hrastovog balvana pravoga pijevca Podravca,  koji će krasiti barnagorski park, te svojim kukurijekom pozdravljati drage goste, umjetnike i skitnice...  Moram priznati da je bilo zanimljivo gledati kipara Držena  kako s izuzetnom lakoćom  drvo pretvara u pijevca koji samo što nije kukuriknuo.. U planu je još  petnaestak njih, koji će se naći u zbirci, riječi su to Božice,  ponosne vlasnice dvorca. Svako od nas, tamo prisutnih, imao je svoju zadaću:  Nano Prša, naš poznati pjevač, domoljub, humanitarac, kreativac, skladatelj, pisac, moj susjed i prijatelj, čovjek koji ne stari, mlad u duši, otkvačen, dječačkog izgleda i posebne svemirske sange i energije, odlučio je napraviti film o Draženu, te je tom prigodom svojom kamerom pomno bilježio  baš svaki rez u  stvaranju pijevca.  Njegova prijateljica, koja ga je dopratila simpatična i vedra osoba, Zlata, pomalo samozatajna,  inače producentica, zabilježila ja okom svoga objektiva svaki detalj i svaki naš pokret, tako da nećemo  oskudjevati u fotobilješkama koje ća nam krasiti naše mape sjećanja, na ovaj značajan događaj.

Barnagor dvor

Zanimljiva je sama povijest dvorca koja  se povezuje povlasticom što ju je seljački sin Petar Trezić dobio u znamenitoj bitci kod Solferina 1859. (nakon koje je ustrojena međunarodna organizacija Crvenoga križa). Trezić se, na austrijskoj strani, našao usred te bitke kao Hauptmann i sa svojom lovačkom četom osvojio jedno francusko mitraljesko gnijezdo. Iako je Austrija tu bitku izgubila, u korist Lombardijskoga saveza, Trezić je honoriran nižim plemićkim nazivom Ritter (vitez) za pojedinačni ratni podvig, jer je njime spasio mnoge živote. Zato i njegov obiteljski grb sadrži brijeg i iznad njega osmerokraku zvijezdu. Pripadnost riterskom plemstvu, pored onoga ‘von’ - prenosiva  na sve njegove potomke donijela mu je ipak skromne povlastice. Novo zaslužena plemića Petra von Trezića neposredno nakon bitke primio je  Franjo Josip, car,  prigodom koje je Trezić dobio posjed oko današnjeg dvora, s 20-ak jutara zemlje.

by NZL

Kao što rekoh dvorac dominira iz epohe 1876. kada je bila završena i njegova gradnja, a prema usmenoj predaji pripadao je vitezu Petru von Treziću koji je titulu i posjed dobio za zasluge u bitci kod Solferina  1859 god. Sve do 1987. God dvorac je bio u vlasništvu obitelji Trezić, a tada ga je kupila obitelj Jelušić-Kranželić, koji su sadašnji vlasnici impozantnog zdanja. Smješten je na brežuljku nedaleko Čepelovca okružen engleskim parkom, voćnjakom, livadama i šumama. Unutrašnjost dvorca krasi vrijedna zbirka umjetnina, knjižnica, koja ima preko 3500 knjiga, većina ih je pisana goticom, te na više stranih jezika. Posebna vrijednost unutrašnjosti objekta je originalni stilski namještaj, raritet predstavlja glasovir marke Czapka&Sohn (Wien) iz 1880. god. U zbirci umjetnina sadržano je oko 300 i više originala koje potpisuje više od stotinu autora. Među svijetski poznatima, akademskim i neakademskim slikarima i kiparima spomenula bih samo neke: Edo Murtić, Željko Mucko, Robert Wrana,  Nikola Reiser, Josip  Genralić, Ivan Večenaj, Nada Švegović Budaj, Biserka Zlatar, Katarina Henc, Ivan Andrašić, Ivica Šiško, Rudolf Špoljar, Josip Fluksi, Ivan lacković Croata,  Milan Pavlović, Nada Žiljak, Mijo Kovačić, Martin Mehkek, Franjo Dugina, Željko Korošec, Zorka Forko, Radovan Grgec..

kiparica Ljubica Matulec i Božica Jelušić

Duhovno obogaćena, napunjenih baterija, zadovoljna i puna dojmova i utisaka, koje su na mene ostavili domaćini Božica i njezin suprug Đuro, simpatičan, druželjubiv gospodin s kojim sam se baš lijepo napričala, oko tema za moje Prekodravlje, njenu povijest, politiku, ljude i događaje, koje  smo  dobro isfiltrirali uz čašicu kvalitetnog Chardonnaya. Božica je ovaj puta bila u ulozi voditeljice, kustosice i domaćice koja se pomno brinula za svakoga od nas da nam nešto ne usfali, uz bogati menu i dobro vino. Baš sa stilom i po dvorski barnagorski.  Provedeni dan u  Barnagoru proteko je poput munje, te sam se ponovo morala implementirati u 'vremenski stroj',  a povratak za Koprivnicu nažalost je slijedio.. Ovaj puta s drugim društvom, s Nanom i Zlatom, dok nas je Dražen pratio u svom Mercedesu. I tako je 'pala'   još jedna putna kavicu u dobrom duštvu u Novigradu podravskom, gdje nas je poslužila mlada konobarica, bogatog poprsja.

Baš ovdje u Dvoru Barnagoru dogodila mi se implementacija u 'vremenski stroj'. Potpuno sam se okrenula  u prošlost, ne razmišljajući o budućnosti. Te sam zaključila da je povratak u 'vremenski stroj' zaista moguć. Važan je samo pristup  u našim glavama i u načinu na koji razmišljamo i kako se ponašamo te manipuliramo vremenom. Pitam se zašto žurimo u budućnost...?

NZL