Nismo bolji od njih, jer su oni drugačiji

 Svake godine u mjesecu prosincu obilježava se dan koji je posvećen osobama s invaliditetom, odnosno s posebnim potrebama.  To je dan kada se želimo na neki dačin s određenom pažnjom i razumijevanjem osvrnuti na osobe koje na poseban i specifičan način ekzistiraju u drušvu. Zapravo želimo im se približiti kako bi što bolje mogli sagledati njihove probleme.  Tim povodm i na tu temu  održavaju se brojne manifestacije, skupovi  na temu invaliditeta i zbrinjavanja osoba s posebnim potrebama, koji su neizostavni dio našega društva, koji više puta bolje funkcioniraju u zajednici nego ostali koji ne pripadaju njima. Nedavno sam bila gost  jedne takve Udruge, te puna dojmova , želim ih prenijeti u tekstopis, i  podariti čitateljima.

 Kraj godine, bilo  poslovne ili svejedno kako bi to nazvali, lijepo ja zvršiti s dobrim rezultatima, što se uglavnom i očekuje. Kada govorimo o rezultatima uvijek pomislimo na neke brojke, kojima smo svi pomalo opterećeni u ovim kriznim vremenima. O rezultatima kakvima ja želim govoriti su oni koji imaju duhovnu dimenziju, ne numeričku. Sa mnom bi se sigurno složio i Maslow te ih dodao na svoju ljestvicu potreba. Zasigurno je najljepše i najplemenitije zbrajati ljubav i dobročinstva koja su nam upućena i sabrana tijekom cijele godine  koja nas ispunjavaju u ovo predblagdansko vrijeme, sjajeći i blješteći u nama kao krijesnice na Božićnom drvcu.

 U ovim izrečenim mislima, želim pisati o ljubavi i dobroti koja se manifestira i proizlazi  kroz mnogobrojne djelatnosti i aktivnosti, najbrojnijih članova Udruge invalida Koprivničko-križevačke županije sa dugogodišnjim predsjednikom Slavekom Kuzmićem.  Slavek je glavni dizajner i kreator mnogobrojnih aktivnosti u čijoj mu organizaciji mnogo pomaže njegova tajnica Iva Lukčin, simpatična djevojka širokog osmjeha, koja je alfa i omega ove udruge. Moram priznati da se s tolikim ostvarenim aktivnostima nisam  imala prilike sresti niti kod jedne udruge.  Prateći njihov dugogodišnji rad pada mi na um pomisao, da su to ljudi koji su sišli s neke druge planete te imaju četiri noge koje ih nose sa  turbo energijom, i koje je teško sustići u njihovim idejama i akcijama.  Volim reći da su zasebni i „drugačiji od drugih“. Ponekad je smiješno reći za njih  da su to osobe s invaliditetom, pogotovo ako bi ih uspoređivali sa onima koji to nisu, po snazi i energiji kojom zrače.  Za njih naprosto ne postoje barijere. Ironija je ili apsurd,  da su njihove prostorije za rad i djelovanje Udruge smještene na prvom katu podravskog Sunca.

O njihovoj dobroti i požrtvovnosti govore silna djela, koja su okrunjena mnogobrojnim peharima i medaljama, bilo na području sporta, edukacija, likovnih kolonija, igraonica, festivala, hodočašća, društvenih događanja te mnogobrojnih doprinosa i dobročinstava u društvu. Naprosto oni su svugdje dobro došli i dragi gosti. U njihovom društvu uvijek je zabavno i čovjek se ugodno osjeća uz njih jer zrače nekom zasebnom kozmičkom energijom koju prenose i na druge.