Nemani i Čudovišta iz rijeke Drave

                                      

Čudovišta ili nemani u Dravi? Intrigantno je to pitanje, na koje se još uvijek čeka odgovor. A tko ih je uopće i vidio? O nemanima ili čudovištima koji žive i obitavaju u rijeci Dravi, dugo se priča. Usputni prolaznici i oni koji često obilaze i šeću obalom Drave, potvrdili su našu sumnju. Nisam to nikako mogla shvatiti da postoje dravska čudovišta ili Nemani na dnu korita rijeke Drave. Uvijek mi takve misli izazivaju strahopoštovanje prema divljini, te mi daju osjećaj straha i nelagode kada se približim rijeci Dravi.

 Vjerujem da Drava skriva mnoge tajne. Prijatelj mi je rekao da, kada padne vodostaj čudovišta ostaju na suhom ili drugim riječima, ostaju u plićacima, pa svako malo moraju hvatati zrak te izranjaju iz vode, tako ih se može vidjeti. Krenuli smo jedne nedjelje, moj brat, ja i neki njegovi prijateljii u pravi pustolov po rijeci Dravi. Pomislila sam kako ćemo sresti neka čudovišta i doživjeti nešto još nedoživljeno! Dovezli smo se autima do obale Drave, upakirali smo stvari u čamac koji je bio usidren uz obalu rukavca, te se otisnuli na drugu obalu Drave. Prvo kada sam stupila nogom u čamac, morala sam popiti malo 'vatrene vode' kako bi dobila hrabrosti za neobičnu vožnju. Misleći što se mora nije teško. Rekoše mi 'dravski vukovi' da je to pravilo.

                           

Vožnja čamcem baš i nije bila fascinantna, ali je bila uzbudljiva. Bilo je dosta turbolencija iznad vode. Stane, prijatelj od mog brata dodao je pogonski motor koji je priključio na čamac, kako ne bi trebao veslati i kako bi bili što brži. Planirali smo napraviti ručak odnosno roštilj na dravskom sprudu. Prilikom vožnje u čamcu, moram priznati bilo me strah, tako da sam se nekoliko puta vidjela u vodi kako plivam, te sam za svaki slučaj umočila ruku u Dravu kako bi provjerila temperaturu vode, da se uvjerim kako nije hladna.

                   

 To su bili samo moji strahovi i priviđanja, radi turbolencija koje su ozbiljno zaljuljale čamac svaki puta kada bi motor zapeo u panj. Nije bilo baš ugodno, ali se dalo naviknuti na novu situaciju. Možda se i ne bi izvrnuli, jer motor koji je bio instaliran za čamac ima neku prilagodbu ako zahvati neki panj ili nešto slično. To se dešavalo radi niskoga vodostaja. Sada sam i ja nešto naučila kao prava dravska vučica. Stane-opaki friend veli, kako se čamcem mora upravljati veslima i da je to najsigurnije, ako je niski vodostaj u plićacima dravskih meandara, kojima je okružena Drava. Moram priznati da mi je dobro došla 'vatrena voda', koja me je spasila od nelagode i straha.

Konačno smo se otisnuli na pravu Maticu i jurnuli dubokom, brzom i mirišljavom rijekom dravom, birajući si najljepši sprud, gdje ćemo privezati naš čamac- Piranu (tako mu je ime), za obalu. Napokon sam ugledala dno i lijepo oblikovano kamenje sa pokojom ribicom, tako sam odahnula i nije me više bilo strah. Napokon smo stigli i usidrili se na prekrasnom sprudu dravske obale. Odabrali  smo stratešku poziciju za naš roštilj i boravak u divljini. Bio je zaista lijepi i sunčani dan. Zauzela sam odmah jedno mjesto na panju gdje sam se izvalila kao zmija hvatajući sunčeve zrake i uživajući u toplini. Stavili smo hladiti vino i pivo u vodu, s namjerom da ga konzumiramo poslije dobroga roštilja.

             

 Stvari smo odložili na sprud, za suho granje nismo se trebali previše mučiti jer ga ima posvuda, za to se već prije pobrinula rijeka. Pokrenuli smo roštilj i napravili ručak od ribljih delicija i domaćih kobasica, koje je Stane savršeno napravio. Ribe je prethodno nalovila ekipa u Dravi, te ih je brat pripremio na poseban način, ima svoj tajni recept. Meni nije nikada uspjelo da tako fino pripremim ribu. Opće poznata stvar je da, muškarci bolje kuhaju, a žene bolje pričaju i ljube, mada nije niti to baš istina. Neki su savršeni i u tome. Nisam baš nešto probala, ali ono što jesam, zasigurno mogu to potvrditi ( jedan/vrijedan).

                                    

Uhvatili smo dosta sunca, nauživali se u delicijama s roštilja, i dobroga vina, pive i onoga 'vatrenoga'. Družili smo se sa labudovima koji su nas nadgledali i pitali se, koja su to Nemani i čudovišta približila se njihovom staništu. Komarci su postali nesnosni, sunce je počelo hvatati horizont prema zalasku, a mi smo polako počeli spremati svoje stvari u čamac, dobro raspoloženi nadali se sretnom povratku na drugu obalu.

Krenuli smo iz divljine u kojoj caruju labudovi, srne i još mnogo drugih divljih životinja u neki drugi konvencionalan svijet. Pomislih kako je zagonetna ta priroda odnosno divljina po noći, te se nikad tu ne može biti sasvim siguran, a da nećeš nešto neočekivano sresti. Odjedom se začuo neki topot, naježila sam se i javilo mi se stotinu upitnika u glavi, što se događa? Kada sam se malo sabrala, vidjela sam da krdo srna dolazi napiti se vode iz Drave. Pomislih, konačno imam priliku sresti dravsku neman. Bilo ih je nekoliko!

Nažalost, morali smo krenuti. Staro je pravilo da se vodostaj digne kako dan odmiče. Vožnja po Dravi je prošla savršeno, niti jedna neman nije nam se okvačila za čamac. Imali smo sreće. Bila sam veoma ponosna što mi se pružila prilika da se vozim Dravom u motornom čamcu, a zamislite po niskom vodostaju. Te nastale turbolencije su bile zapravo leđa dravskih nemani i čudovišta koja su se pritajila na dnu. Razmišljam da si tamo sagradim neku zemunicu ili kučicu na drvenim balvanima sa okrenutom terasom prema vodi i labudovima. Te tako da postanem stanovnikom dravske divljine u kojoj ću moći komunicirati samo sa divljim životinjama, labudovima, ribama i dravskim nemanima ili čudovištima. Možda se pojavi i poneki ved...!!

                                                                          by  me