Stara umijeća i znanja
Bačvarski obrt u Koprivnici
Muzej grada Koprivnice 01. rujna - 30. listopada 2011.
Stara umijeća i znanja: Bačvarski obrt u Koprivnici
Bačvarski obrt u Koprivnici osma je izložba iz ciklusa Stara umijeća i znanja koji je počeo 2005. godine suradnjom Muzeja grada Koprivnice i Udruženja obrtnika Koprivnica. Svrha tog projekta je stručna i muzeološka obrada obrta i njihovo predstavljanje u izložbenom prostoru, uz stručnu pomoć posljednjih majstora koprivničkih obrta.
Na izložbi predstavljamo bačvarsku radionicu koprivničkog majstora bačvara Alojzija Turkovića iz 18. i 19. stoljeća koju čine alati i pribor za izradu bačvi, kaca i drugih proizvoda od dužica. Dio postava bačvarske radionice su i bačvarski alati bačvarske radionice Zbirke Hećimović Jagnjedovec iz 18. stoljeća zajedno s alatima, priborom, materijalima i dokumentima bačvara Kuzmana Kučana, Filipa Sirovca, Ivana Lukača, braće Ivana i Josipa Zvonara i Vinka Juratovića koji se nalaze u obiteljskim radionicama obitelji Kučan, Alojza Sirovca, Ivana Rajkovića, Zdravka Juratovića te Ivana i Josipa Zvonara iz Podravskih Sesveta. Uz bačvarsku radionicu, dio izložbenog postava je vinsko posuđe (lagvi, pute, bednji, lakomice..), drveno posuđe za transport, pripremu i čuvanje prehrambenih namirnica u kućanstvu (kace, škafi, barilčeki, mutilnice, lodrice ...) koje je sastavni dio tradicijskog načina života Podravine.
Izložbom kroz priču o bačvama, bačvarima, bačvarskom obrtu i bačvarskoj radionici u Podravki putem muzejskih predmeta, fotografija i dokumenata iz Muzeja grada Koprivnice, Muzeja prehrane Podravka, bačvara Josipa Markušića i Ivana Rajkovića, bačvarskih obitelji Kučan, Sirovec i Martinčević i etnografskog filma o bačvaru iz bačvarske obitelji Zvonar iz Podravskih Sesveta, Galerije Stari grad iz Đurđevca, predstavljen je tradicijski bačvarski obrt u Koprivnici, koji je dio promidžbe Turističke zajednice grada Koprivnice i lokalne materijalne i nematerijalne kulturne baštine Grada Koprivnice i koprivničke Podravine. Izlošci koji vrlo slikovito prikazuju upotrebu bačvarskih proizvoda, su slike na staklu hrvatskih naivnih umjetnika, predstavnika hlebinske škole Mije Kovačića iz Gornje Šume, Ane Bocak iz Đurđevca, Stjepana Ivanca iz Koledara i Milana Horvata Hlebinskog iz Hlebina i Mirjani Matiša.
Zahvaljujem ustanovama, kolegama, stručnim suradnicima, kazivačima, posuditeljima predmeta, dokumenata, fotografija i filma: Muzeju prehrane Podravka, Galeriji Stari grad Centra za kulturu Đurđevac, Matičnom uredu u Koprivnici, Udruženju obrtnika Koprivnica, Nadi Matijaško, Editi Janković Hapavel, Ireni Kolbas, Ivanu Šestanu, Ivanu Patrčeviću, Kruni Heidleru, Vladimiru Kostjuku, Davorinu Hećimoviću, Miji Kovačiću, Stjepanu Ivancu, Milanu Horvatu Hlebinskom, bačvarima Josipu Bajzeku, Zdravku Juratoviću, Stjepanu Ledinskom, Josipu Markušiću, Branku Potrošku, Ivanu Rajkoviću, Alojzu Sirovcu, Ivanu i Josipu Zvonaru, bačvarskim obiteljima Ivice Martinčevića, Stanke i Branka Kučana, Josipa Sirovca, svim kolegama i osoblju Muzeja grada Koprivnice, a napose ravnateljici Draženki Jalšić Ernečić koji su svojom suradnjom i pomoći doprinijeli realizaciji izložbe i kataloga.
O bačvarskom obrtu
Bačvarski obrt proizvodna je djelatnost kojom su bačvari, izučeni majstori obrtnici samostalno ili s pomoćnicima kalfama izrađivali bačve, kace i ostale uobručene drvene posude od dužica za prijevoz, proizvodnju i spremanje tekućina i prehrambenih namirnica. U radu su im pomagali članovi obitelji i naučnici šegrti. Proizvodi bačvarskog obrta izrađeni od drveta, okruglog, ovalnog i elipsastog oblika u presjeku, ručni su rad majstora bačvara kojih ih je izradio za potrebe lokalne zajednice i namijenio za prodaju. Osim što su izrađivali vinsko posuđe i drvene posude za mjerenje, spremanje i prenošenje hrane i pića, bačvari su popravljali oštećene dijelove gotovih proizvoda i zamjenjivali ih novima. Kao prve vrsne bačvare, R. J. Forbes u knjizi Studies in Ancient Technology spominje Kelte: "Bačve ili badnji su bili dar sjevernih naroda rimskom svijetu. Strabon prvi spominje te drvene pithoi-e i dodaje da su Kelti odlični bačvari. Njihove su bačve veće od kuća i premazuju ih smolom..."(Forbes, 1993:124). Početke izrade drvenih bačvi smjestio je u Švicarsku, u kasno brončano doba: "Izrada drvenih bačvi potiče iz kasnog brončanog doba, a naročito je napredovala pojavom željeznog alata u La-Tensko doba. Sada dobre bačve, izrađene od dužica i ojačane obručima i metalnim trakama prodiru na jug oko početka naše ere, iako su još uvijek skupe". Uz bačve u upotrebi bili su i badnjevi: "badnjeve su zvali cupa i oni uskoro postaju toliko uobičajeni, da je car Maximus starim vinskim badnjevima mogao premostiti rijeku blizu Akvileje..." (Forbes, 1993:124).
Bačvarski obrt u Hrvatskoj ima dugu tradiciju. Prvi pisani spomen o upotrebi bačve u Hrvatskoj u 1. stoljeću, ostavio je rimski pjesnik Marcus Annacus Lucanus u nedovršenom epu Pharsalia u kojem opisuje bitku kod otoka Krka. U toj bitki, zapovjednik Cezarove vojske, Basilio zapriječio je put neprijateljskim brodovima splavima od bačvi povezanih lancima i uspio im pobjeći (Šestan, 1996:40). Branka Šprem Lovrić utvrdila je da su Hrvati znali izrađivati drveno posuđe sastavljanjem dužica i umetanjem dna koje su najprije stezali obručima od šiblja, a kasnije su počeli koristiti i željezne obruče (Šprem Lovrić 2005:54-55). Prirodni resursi Hrvatske pogodovali su razvoju poljodjelstva i vinogradarstva, pa su Hrvati počeli upotrebljavati bačve, badnjeve, čabrove i vjedra za transport i spremanje vina, vode, rakije i prehrambenih namirnica (usp. ibid:54).
Bačvarski obrt u Koprivnici i okolici ima dugu i višestoljetnu tradiciju. Počeci njegova razvoja vezani su uz razvoj obrta općenito, kada su hrvatsko ugarski vladari u srednjem vijeku davanjem raznih povlastica (orig: privilegija) privlačili obrtnike iz srednjoeuropskih zemalja Češke, Njemačke i Austrije koji su se naseljavali na tom području (usp. Brozović, 1978:18). Koprivnicu je u 17. i 18. stoljeću karakterizirao brzi razvoj trgovine i obrta (Horvatić, 1997:85). Tada je djelovalo tridesetak vrsta obrtnika majstora koji su se zajedno s pomoćnicima (djetićima, kalfama) i naučnicima (šegrtima) udružili u devet cehova. Uz popis stanovništva iz 1783. godine, nalazio se i popis obrtnika prema vrstama obrta. Prema tom popisu u kojem je naveden broj obrtnika raznih struka i njihovih pomoćnika i naučnika, u Koprivnici su te godine djelovala tri bačvarska obrtnika zajedno s trojicom bačvarskih pomoćnika (usp. Brozović, 1946:48). Bačvari su sa stolarima, tokarima, kolarima, tesarima, limarima i zidarima u 18. stoljeću bili dio petog ceha, strukovnog udruženja obrtnika (Horvat, 2003:186). Zajedno su djelovali i u 19. stoljeću, o čemu nam svjedoči pečatnjak ceha drvodjelaca iz 1820. godine (usp. Brozović, 1978:123). Zaštitnik njihova ceha bio je Sv. Josip, a u Župnoj crkvi Sv. Nikole imali su svoj oltar Sv. Josipa i pohranjenu svoju zastavu, koja je bila pričvršćena uz klupu u kojoj su sjedili (Horvat, 2003:186-187).
Bačvarska pintarska radionica u Muzeju grada Koprivnice
U tom razdoblju, 18. i 19. stoljeću u Koprivnici, nastao je i bačvarski pintarski alat kojim je nekoliko generacija bačvarske obitelji Turković izrađivalo bačve, kace i ostale bačvarske proizvode. Vrijednost tog alata i drvenih posuda od dužica kao predmeta lokalne materijalne kulturne baštine prepoznao je kustos i osnivač Muzeja grada Koprivnice, dr. Leander Brozović, koji je 28. veljače 1948. godine akvizirao prve bačvarske pintarske alate u fundus Muzeja grada Koprivnice. Prvih devet alata donacija je bačvara Vjekoslava (Aloisa) Turkovića (1885. - 1949.). O posljednjem majstoru bačvaru iz obitelji Turković, iz Dravske ulice 14 (danas ulica Frana Galovića)[1] u Koprivnici zapisao je dr. Brozović: „Vrlo vrijedan cehovski alat dio je čitave bačvarske radionice Turković, ručni rad bačvara iz obitelji Turković iz 1799. godine (kraj 18. stoljeća). Akviziran je 28. veljače 1948. godine. Alat se nalazio u bačvarskoj radionici obitelji Turković. Alojz Turković ga je koristio sve do 1945. godine kada se prestao baviti bačvarstvom". Prema njegovom kazivanju zapisao je lokalno - dijalektalne nazive za predmete koji su mješavina germanizama i lokanog kajkavskog narječja gornje Podravine: froškranchobl, podnkranchobl, badubraunšnithobl, blehhobl, cirkl. Uvriježenost njemačkih naziva za alate i proizvode u Hrvatskoj i Slavoniji, utvrdio je dr. Brozović, posljedica je vandrovanja[2] po tuđini (gotovo isključivo po njemačkim zemljama (Brozović, 1978:121). Uz njemačke nazive, u Dnevniku su zapisani inicijali bačvara te godina kada je napravljen alat, primjerice: Froškranchobl iz godine 1799. Ispred navedene godine lijevo 15500 desno I W (resk), Ornamentirano; Podnkranchobl iz god. 1799. Bogato ornamentiran. Na kraku uz blanjalo napis = 18 = M = S = 0 0 0; badubraunšnithobl sa željeznim krakom uz blanjalo. Oštećeno; blehhobl sa strane god. 1795. Ornamentiran.
Nakon smrti bačvara Alojza Turkovića, 1949. godine, uz podršku Gradskog narodnog odbora u Koprivnici i nadležnog Konzervatorskog ureda u Bjelovaru, u skladu s tadašnjim Zakonom za zaštitu i očuvanje kulturnih dobara, dr. Brozović je uspio osigurati da su nasljednici bačvara Turkovića bačvarski alat mogli od 19. listopada 1949. godine prodati samo Muzeju grada Koprivnice. Od Katarine Turković, udovice bačvara Turkovića, 11. svibnja 1951. godine za muzejsku zbirku akvizirana je čitava bačvarska radionica. Zahvaljujući dr. Leanderu Brozoviću, njegovu predanu radu i svijesti o vrijednosti zaštite i očuvanja identiteta lokalne zajednice i njezine materijalne i nematerijalne baštine, Muzej grada Koprivnice danas u svom fundusu posjeduje Zbirku bačvarskog pintarskog alata koju čine svi alati i pribor iz bačvarske radionice Vjekoslava Turkovića. Prikupljeni alati i pribor iz bačvarske radionice Turković, koje je dr. Leander Brozović planirao predstaviti kao bačvarsku radionicu u budućem stalnom postavu Muzeja, o kojima je brinulo nekoliko generacija kustosa, dio su fundusa Muzeja grada Koprivnice.
Svi alati i pribor izrađeni su od drveta, s oštricama od kovanog željeza, uglavnom industrijske proizvodnje. Najveći dio alata ručni je rad majstora iz obitelji Turković, od kojih su na nekima urezani inicijali, godina, oznake profila i izrezbareni biljni i geometrijsPrema vrsti i nazivu, možemo ih svrstati u tri skupine: oruđa za učvršćivanje drva (drvena stegača); oruđa za rezanje drva (bačvarske blanje, pile, maklje (obručnjaci); mjerila (šestari, crtač, fizir, kopfris)[3] i posebni bačvarski alati: kliješta za pritezanje obruča na bačvi fascug, kalupi modeli, lerovi, bačvarski čekić sechamer, bačvarski alat anscigl, podložak podnham, te ostali pribor bačvara Turkovića: polica za obručnjake, blagajna kasa, kutijica za alat, strugač za uklanjanje skrame ili berse, srednik, središnji dio poklopca bačve i natpis šilt.
Najbrojniji od svih alata su oruđa za rezanje drva, od kojih se u Zbirci nalazi trideset i pet bačvarskih blanja hoblića različitih profila kojih ima deset vrsta. Najzastupljenije su blanje hoblići za obradu i ravnanje drveta. Uz njih nalazimo i bačvarske hobliće froškranchobel za obradu froša na bačvi. Među njima posebno se ističu dva primjerka od kojih je jedan bogato ornamentiran izrezbarenim girlandama, viticama i cvjetnim motivom s urezanim profilom I II 55 00 I W i godinom 1799., dok je na drugom urezana godina 1856.
Posebno se izdvajaju i podnkranchobli za obradu i ukrašavanje zadna bačve. Sačuvana dva primjerka ornametirana su izrezbarenim girlandama, viticama i cvijećem s urezanim godinama 1799. i 1816. Od kimmhobla za postizanje ravne površine prilikom obrade dužica na udubljenjima u koja sjedaju zadna bačve, sačuvana su tri primjerka, od kojih se posebno izdvaja jedan bogato izrezbaren viticama i cvijećem s urezanom godinom 1799. Brojni su i podnkampi za urezivanje utora u koji sjedaju zadna bačve. Sačuvan je i po jedan primjerak štoshobla, cverkhobla, kranchobla i badubraušnithobla, od koji se izdvajaju blehhobl i badubraušnithobl koji su ornamentirani izrezbarenim viticama i kružićima s urezanim
Godine 1795. i 1799. Iz skupine oruđa za rezanje drva drugi po brojnosti su makljače, obručnjaci. To su željezni noževi s dugačkom oštricom čije željezne ručke su umetnute u drvenu dršku. Bačvari koriste dvije vrste makljača: gradeisline s ravnom oštricom za obrađivanje prednje strane dužice i krumeisline s zaobljenom oštricom za obrađivanje unutrašnje strane dužice. Od oruđa za rezanje drva sačuvan je po jedan primjerak pile šnajdseg za piljenje drva, pile štursag za štucanje ravnanje dužica i nareznica šnajcejg za izradu vijka ključa za stezanje drvene daske pod kojom je stajao kupus za vrijeme kiseljenja u drvenoj kaci. Nareznica se sastoji od pokretne i čvrste drvene čeljusti. Bogato je ornametirana viticama i točkicama s urezanom godinom 1846. i inicijalima I.P.
Drugi po brojnosti u Zbirci su oruđa koja spadaju u skupinu mjerila, od kojih razlikujemo četiri vrste. Među njima najbrojniji su bačvarski šestari cirkli, velikih dimenzija, s dvije drvene noge na čijem dnu se nalaze kovani šiljci i jednog drvenog kraka koji se može zaustaviti u željenom položaju. Upotrebljavali su se za mjerenje otvora tako da se obruči i podnice tj. zadna mogu savršeno uklopiti u utore na bačvi i drugim drvenim predmetima od dužica. Među njima sačuvan je i jedan primjerak izrezbaren viticama s urezanom godinom 1792. Ostala mjerila zastupljena su s jednim sačuvanim primjerkom. To su: crtač štrajmas kojim su se zacrtavale odmjerene širine i debljine; letvica za baždarenje bačve fizir, dugački drveni štap s označenim razdjelima za baždarenje - određivanje dubine bačve i kopfris, bačvarsko mjerilo za mjerenje dužine dužice. Od oruđa za učvršćivanje drva sačuvan je jedan primjerak drvene stegače šraubcverge od čvrste i pokretne čeljusti za stezanje drvenih predmeta pri radu. Od posebnih bačvarskih alata najbrojniji
su drveni kalupi modli, šablone, lerovi polukružnog oblika za oblikovanje dužica zastupljeni s devet primjeraka. Uz njih, nalaze se i kliješta za pritezanje obruča fascugi zastupljena s dva primjerka. Drvena su i sastoje se od dvije čvrste i jedne pokretne čeljusti za pritezanje obruča na drvenim predmetima od dužica. U Zbirci su s po jednim primjerkom zastupljeni: bačvarski čekić sechamer od drvenog klina koji je umetnut u kovani klin usađen u drvenu dršku za stanjivanje ili ravnanje drvenih predmeta udaranjem; bačvarski alat anscigl od kovanog željeza kojim su se razmicale dužice kako bi se između njih umetnuo rogoz te podložak podnham, drveni okvir s poprečno zabijenim daskama na kojem su se izrađivale podnice. Od pribora u Zbirci su s jednim primjerkom zastupljeni: drvena polica za maklje obručnjake, drvena kutijica za zakovice nitne kojim su se spajali metalni obruči na bačvama, drvena blagajna kasa za držanje novaca, strugač za uklanjanje vinskog kamena, skrame ili berse s bačve, srednik središnji dio poklopca bačve i natpis šilt bačvarske radionice Vjekoslava Turkovića. Izrađen je u obliku bačvice barilčeka, u čijem središtu se nalazi grozd kojeg s vanjske strane okružuje natpis Vjekoslav Turković.
Uz alate iz bačvarske radionice Turković, dio Etnografske zbirke čini i djelača kobila koji su koristili i kolari, drvena klupa sa zaobljenim gornjim dijelom na kojem su se makljom izrađivale dužice i nekoliko maklji koji su se upotrebljavali u kućanstvu za obradu drvenih predmeta.
Bačvari pintari u Koprivnici
U prvoj polovici 20. stoljeća, utvrdila je Mira Kolar, Koprivnica je zadržala jaku obrtničku organizaciju, svjesnu svoje tradicije i važnosti za grad (Kolar, 2007:146). Ležeći na glavnoj pruzi Budimpešta - Zagreb - Rijeka, postala je značajno trgovačko i obrtno središte u kojoj su bili zastupljeni svi zanati (usp. Kolar - Dimitrijević, 1999:7). U razdoblju od 1906. do 1913. godine obrt je pokazao znatan napredak, veću raznolikost i pojavu novih obrta, utvrdila je Mira Kolar Dimitrijević i spomenula brojne obrtnike različitih struka, među kojima su bili i bačvarski obrtnici Franjo Lisafeld, Josip Polančec, Rudolf Štritter i Vjekoslav Turković (ibid.:8). Uz njih u to vrijeme djelovao je i bačvarski obrtnik Dragutin Selinger i objavio oglas u dnevnim novinama Hrvatski narod, 1922. godine tražeći bačvarskog pomoćnika. Ti bačvarski obrtnici bili su izučeni majstori. Takvim majstorima je obrt bio glavnim izvorom prihoda (Čapo Žmegač, 1998:279), a kombinirali su rad u vinogradu i na seoskim imanjima sa svojim primarnim zaposlenjem (Kolar, 2007:155). Na sajmovima su izlagali i prodavali svoju robu, a s istom svrhom su organizirali zanatske tjedne (Kolar Dimitrijević, 1980:19).
Kultura njihove zajednice nastala je na temeljima cehovske tradicije (usp. Kolar 2007:142) na čiji razvoj je utjecala je Austro - Ugarska, koja je shvatila da u razvoju obrta leži zarada za nositelje i državu (Bogataj, 2008:18). Stoga je poticala razvoj obrta davanjem olakšica i ostalih pogodnosti, obrazovanjem u školama i na tečajevima, prodajnim katalozima, izložbama i ostalim promocijama proizvoda (ibid.). Znanje i vještina u izradi i oblikovanju bačvarskih proizvoda, od ugovaranja posla, odabira vrste drveta, mjerenja i zacrtavanja naručenog predmeta do izrade i
prodaje gotovog proizvoda dio su cehovske tradicije. Tu tradiciju koprivnički bačvari stjecali su životom i radom u bačvarskoj obitelji gledanjem, pomaganjem, obradom drva, školovanjem i odlaskom na vandrovanje kod bačvara u susjedne srednjoeuropske zemlje (Njemačku, Švicarsku, Austriju, Mađarsku, Češku...).
U razdoblju između dva svjetska rata potreba za bačvarskom strukom u Koprivnici i okolici bila je velika, pa je i broj bačvara i naučnika bačvarskog obrta odgovarao potrebama stanovništva i lokalne zajednice. Tada su se u Koprivnici bačvarskim obrtom bavili nasljednici bačvara s početka 20. stoljeća. To su bili: Ivan Lukač, Vinko(?) Šmigovec, Kuzman Kučan, Ivan Benotić. U okolici Koprivnice bili su Filip Sirovec u Subotici Podravskoj, Mijo Belčić i Ivan Grošek u Starigradu, Fabijan Ormanec, obitelji Pintar (Stjepan, Mijo i Đuro), Valent i Mijo Dukarić i Martin Lovrak u Virju, obitelj Zvonar (otac Antun i sinovi Ivan i Josip) u Podravskim Sesvetama, Franjo Pavliček u Legradu[4]. Način školovanja i naukovanja u bačvarskom obrtu isti je kao u prvoj polovici 20. stoljeća, osim što pomoćnici nisu odlazili na vandrovanje već u frent po Kraljevini Jugoslaviji. Tako je prema kazivanju bačvara Alojza Sirovca, njegov otac Filip izučio bačvarski zanat: "/ onda je on posle kad je taj zanat izučil išel kak se to nekad kazalo frentati. On je prešel od Subotice do Podravske Slatine, radil kod različitih majstori jerbo kalfa nije mogel biti majstor ako nije radio kod više različitih majstora". Zajedno s njim, bačvarski zanat izučavao je i Kuzman Kučan, koji je bio naučnik kod bačvara Turkovića, a kao pomoćnik zanat je usavršavao radeći kod majstora u Đurđevcu, Virovitici, Kutnjaku, Podravskoj Slatini, Našicama, Osijeku i sl. Majstorski ispit položio je 1938. godine, a 1939. otvorio je vlastiti obrt kojim se bavio sve do 1955., kada je odjavio obrt i zaposlio se u bačvarskoj radionici Podravke. Uz pomoć naučnika koji su kod njega izučavali bačvarski zanat izrađivao je vinsko posuđe i prodavao ga na sajmovima u Đurđevcu, Koprivnici i Ludbregu[5].Sredinom 20. stoljeća dolazi do promjene u načinu školovanja obrtnika. Većina njih, poput bačvara iz obitelji Zvonar, Ivana i Josipa, te Vinka Juratovića iz Koprivnice, pohađala je osnovnu i srednju školu. Zbog promjene Zakona o školstvu u tom razdoblju od Šegrtske škole postala je Školom učenika u privredi. Uz pohađanje škole do podne, bačvari su radili u svojim obiteljima gdje su stjecali praktično znanje i vještinu bačvarskog obrta. Po završetku škole polagali su pred komisijom ispit kod bačvarskih obrtnika Kučana i Šmigovca za koji su uz znanje stečeno u školi, morali izraditi ogledni primjerak. Takav način školovanja omogućio je svim zainteresiranim učenicima koji nisu bili iz bačvarskih obitelji da izuče bačvarski zanat i da se osim kod bačvara, mogu zaposliti i u industriji.
Bačvarska radionica u prehrambenoj industriji Podravka
Sredinom 20. stoljeća prehrambena industrija Podravka bavila se isključivo proizvodnjom voća i povrća. Voće (višnja, trešnja, šljiva, marelica, kupina, breskva, dunja, jabuka, kruška) se prerađivalo u pulpu, prvu fazu proizvodnje marmelade, kada se oprano, pareno i očišćeno voće konzerviralo stavljanjem u drvene bačve od 200 kg koje su se skladištile u skladištu polugotovih proizvoda. Tamo su uz redovitu kontrolu stajale sve do prerade u mark[6] ili gotovi proizvod[7]. Bačve i kace bile su dio proizvodnje voća i povrća, a bačvari i sandučari su od 1947. godine i narednih deset godina, obrazložile su Zlata Bartl i Zlata Vucelić, vrlo važne kategorije radne snage koje su za potrebe tvornice proizvodili drvene bačve, sanduke za pakovanje marmelade i drvene sanduke za otpremu gotove robe (Bartl i Vucelić, 1983:59). U tom razdoblju Podravka je zapošljavala puno radnika koje je obučavala za industrijsku proizvodnju bačvi. Prema sjećanjima radnika iz bačvarske radionice, naučnici šegrti radili su u posebnoj radioni za šegrte: Mi nismo uopće bili sa ostalim majstorima koji su radili popravke bačvi. To je bila malo veća prostorija s posebnim vratima. U toj radioni su bili samo šegrti i sa svakim taj glavni majstor koji ih je učil. To su bili majstor Ivan Lukač, a poslije njega Boršćak. Nakon praktičnog rada u radioni, išli su na nastavu u školu. Ispit su polagali kod bačvara Kučana u Dugoj ulici i Šmigovca koji su bili bačvarski obrtnici. Za prvu godinu rada naučnici su imali plaću hiljadu dinara, drugu dvije hiljade, a treću tri. Onima koji su stanovali u internatu u Basaričekovoj ulici osamdeset posto plaće pokrivalo je troškove boravka, a ostatak je bio džeparac. Osim njih, u Podravki su se zaposlili i bačvari Kuzman Kučan, Ivan Lukač i Filip Sirovec koji su se prestali baviti bačvarskim obrtom, zajedno s naučnicima, poput Alojza Siroveca i Josipa Bajzeka koji su započeli izučavati bačvarski zanat kod bačvara obrtnika, a završili ga u Podravki.
Marmelada je 1947. bila glavni proizvod, a pakirala se u drvene bačve od 200 kg (ibid:59). U tim bačvama su bile ukiseljene rajčice s feferonima i ukiseljeni krastavci (ibid.) U Podravki su se kupovale duge koje su piljene u DIP Đurđenovcu. To su sve bukove bačve i bukove duge (...). Bukovina nema tanina zato to odgovara industriji s obzirom da su se bačve parafinirale s parafinom[8]. Isključivo su se radile bačve od 220 litara to su bile bukove iz daski. Bukovi trupci su se pilili na daske i na taj način se dobila dužica. Iz te dužice su se radile (...) jedna litraža jedna zapremnina od 200 litara (...) recimo tvornica je trebala negdje oko 20 do 30 tisuća bačvi tako da je trebalo u ono vreme i jako puno radnika[9].
Te bačve izrađivali su bačvari u bačvarskoj radionici koja je te godine bila smještena u adaptiranim prostorijama stare uljare u Koprivnici (ibid:59). Prema sjećanjima bačvara, bačvarska radionica u Podravki bila je duga prostorija gdje su u sredini stajale dvije dugačke željezne šinje. U radioni su radili bačvari čija plaća je tada bili oko tri hiljade i tristo dinara, a u poslu su im pomagali pomoćni radnici. Poslovođa je bio bačvar Ivan Martinčević. Uz bilježenje zaliha poluproizvoda, vodio je i evidenciju o radnicima: Majstor koji je bil glavni za celu radionicu vodilje administraciju, on je vodil glavnu radnu knjigu. Pisal je, radilo se je na normu šest bačvi je bil popravak, ak nisi napravil šest bačvi nisi imal dnevnicu[10]. Prema kazivanju radnika iz bačvarske radionice u Podravki, najbolji radnik od svih bio je Matija Rakić koji je bio vrlo brz i spretan i mogao je napraviti dvostruko više od ostalih bačvara. Zajedno s Matijom Rakićem i Ivanom Martinčevićem, u bačvarskoj radionici su radili: Josip Markušić, Alojz Sirovec, Dragutin Capek, Franjo Čmrlec, Vilim Đudajek, Franjo Kovačić, Kuzman Kučan, Ivan Krušec, Josip Jarnjak, Josip Kranjčević, Branko Maltarić, Ivan Rajković, Branko Potroško, Mato Posavec, Mijo Sambol, (?) Vuljak.
Svaki bačvar je imao svoje radno mjesto u radionici na kojem je vršio svoj dio posla - popravak oštećenih bačvi i izrađivao nove: (.)radionica je dugačka bila (.) svaki je imao svoj pank(.) na zidu su bili (.) polica, alati (.) to je šinja od željeznice(.)to je bilo zajedničko recimo dva komada su bila jedno na jednoj strani(.)svaki radi svoju bačvu ili popravlja svoju bačvu. Tu nije bil ni jedan
ovisan od drugoga(....) Radionu su uvijek dvorili s bačvama za popravak. Svaki bačvar je imal svoj red, niste vi mogli prebirat bačve. Dobil si reda, s tog reda si uzimal sebi i svaki je imal svoj
Za redovitu proizvodnju Podravka je tih godina trebala 10 000 drvenih bačvi, a prema podacima iz zaključnog računa za 1949. godinu, jedno od investicijskih ulaganja bila je izrada veće količine novih bačvi za pulpe (Feletar, 1980:49). Prema kazivanjima bačvara, svaki bačvar je na dan trebao izraditi jednu bačvu: norma je bila jedna bačva na dan[12].
Obujam i vrsta proizvoda u prvih deset godina rada Podravke, od 1947. do 1957., ovisio je o trenutno raspoloživim sirovinama, koje su se zajedno s poluproizvodima skladištile na tvorničkom dvorištu. Na tom otvorenom prostoru nalazilo se na stotine drvenih bačvi gdje se vršila prva faza proizvodnje marmelada i džemova (Bartl i Vucelić, 1983:59). Skladištenje sirovina i poluproizvoda u drvene bačve omogućilo je da se pripremna faza proizvodnje odvijala zimi, kada se „ pulpa odmrzavala u drvenim bačvama i vadile koštice iz polusmrznutog voća" (Bartl i Vucelić, 1983:58). Po zimi su se radili popravci sa flikserima. To je bilo jako puno popravka kad su bile bačve izložene suncu, nevremenu, nije bilo krova nad tim (.) I popravci su bili različite kategorije. Negdje je trebalo jedna dvije dužice ove koje idu uzduž je bila jedna kategorija, ove koje dođu na dna je bila opet druga, dakle više je potrebno radnih sati i na taj način se onda kretala norma od četiri pa do osam bačvi[13].
Voćne pulpe i markovi bili su do 1954. godine uskladišteni ispod nadstrešnica od rogoza (Bartl i Vucelić, 1983:62): Bačve su stajale pune na otvorenom vani. Jedino su hasure bile da ih štite od sunca[14]. Takav način skladištenja donosio je tvornici gubitke, pa su 1955. godine, da bi se umanjio ovaj problem, izgradili skladište poluproizvoda s trideset i devet kaca za smještaj stotinu pedeset i devet vagona jabučnog marka (Bartl i Vucelić, 1983:68): Kace nisu stajale vani, one su bile pod krovom. Uz duž bačvarije uz mlin je bila velika hala, one su se radile odma na mestu[15]. Radili smo 1955. godine [16]. To je posebno postolje(...) tu su bili betonski temelji kak za kuću i tu se onda svaka dužica posebno obrađivala. Ona je ravna, ali je ovdje gore uža tako da se može recimo ako ovaj obruč popusti (...) onda ne treba dole nabiti, s maticom ju šarafite i na taj način stisnete. Na izradi jedne kace radili su gotovo svi zaposleni u bačvarskoj radionici. To su bile kace koje su se proizvodile za industriju od jelovine, osam centimetara debele dužice. Jelove duge su se obrađivale na mašinu hoblericu. To je serijska proizvodnja, svaka se posebno delala, svaka posebno oblikovala i onda je išlo dalje. Za svaku posebno se utor radio i rezala se je na dužinu i kad je bila gotova dužica, kad smo imali određeni broj onda smo išli sastavljati na te temelje dužicu po dužicu[17].
Uz jabučni mark koji se smještao u drvene kace i dalje je i 1957. i 1958. godine Podravka
proizvodila velike količine voćnih poluproizvoda (pulpi). Pulpe su se spremale u krugu poduzeća ili na mjestu samog prikupljanja voća. Najveći dio poslova obavljao se ručno, a poluproizvod se spremao u drvene bačve i konzervirao sumporastom ili mravljom kiselinom (Feletar, 1980:104) Sredinom šezdesetih godina 20. stoljeća bačvarska radionica polako je prestala s radom jer su se umjesto drvenih bukovih bačava sve više počele upotrebljavati plastične bačve, a bačvari su se nastavili baviti bačvarskim zanatom. Izrađivali su vinsko posuđe i ostale drvene predmete od dužica za potrebe lokalnog stanovništva.
Izrada i upotreba drvenih posuda iz dužica
Izrada i upotreba drvenih posuda iz dužica usko je vezana s njihovom upotrebom u podravskom gospodarstvu. Osnovni proizvod bačvara bilo je vinsko posuđe, koje se najviše upotrebljavalo u vinogradarstvu Podravine. Prema svojim prirodno geografskim resursima, u Podravini je uz poljoprivredu bilo razvijeno vinogradarstvo kojim su se Podravci voljeli baviti. U preradi grožđa i transportu većih količina vina u našim krajevima koristile su se posude izrađene od drvenih dužica različitih oblika (Šestan, 1998:36). Kvalitetna posuda za čuvanje vina bila je glavni preduvjet kvalitete samog proizvoda, a to je ovisilo upravo o načinu izrade i vještini majstora bačvara (usp. Peršić Kovač, 1999:6). Osnovna vinska posuda koja se koristila u vinogradarstvu bila je hrastova bačva. Uz bačvu, bačvari su izrađivali i drugo vinsko posuđe: pute za nošenje grožđa,
vinske škafe, lakomice kod pretakanja vina, bednje za druzganje grožđa, šprice za škropljenje vinograda...
Vrsta drveta od kojeg su bačvari izrađivali vinsko posuđe određivala se prema upotrebi u procesu prerade grožđa. Vinske bačve izrađivali su od hrastovine, najkvalitetnijeg i najskupljeg materijala. Uz hrastovinu, za izradu vinske bačve bačvari su rjeđe upotrebljavali jasen i bagrem. Pute i drvene šprice izrađivali su od kestena i jelovine, vrste drveta koja nisu bile teške poput hrastovine, pa su s njima vinogradari lakše rukovali. Vinski škaf i lakomice od kojih su se u Podravini upotrebljavale dvije vrste, ovalna i okrugla, izrađivali su od hrastovine. Osim za vino, u Podravini su se upotrebljavale bačve za rakiju koje su izrađivali od duda koji je najbolji materijal jer on nema tanina i daje rakiji žućkastu boju.
Izrada hrastove bačve vrlo je težak i zahtjevan posao. Bačvari su drvo kupovali u šumama, a ponekad su ga donosili i klijenti kojima su izrađivali posude po narudžbi. Hrastov trupac trebalo je raspoloviti i trupce kalati: Drvo se kalalo kroz srce na polovinu, pa ponekad je srce znalo biti pod jednu stranu pa se je kalalo na četvrtine. Kad je nastala četvrtina iz nje su se vadile dužice. Izbacivalo se je srce van i bijel koja trune. Te su bačve bile skupe jer je bilo puno otpada. Drvo se sušilo najbolje bi bilo dvije godine, tri u takozvanim štosovima - to su bile četverokutne, osmerokutne i šesterokutne piramide[18]. Nakon sušenja, dužice su se slagale pod strehu i onda su se tesale švarbom. Kad su se odredile mjere na dugi, ona se blanjala, hoblala, štosala na štosbanku. Dužice su se oblikovale na kobili, makljale makljom ili obručnjakom: Ti obručnjaci su bili za obradu okrugline na bačvi. Glavu kobile ste stisnuli nogom i onda ste obrađivali okruglinu. S krumpajzlom se obrađivala okruglina iznutra koja se kontrolirala lerom. S gratajzlom se obrađivala izvana. Kad se duga izradila, prva duga se stegnula šrafcigom i onda se stavljala duga po duga. Pomoću sechamera nabijao se obruč i učvrstio plašt bačve. Kad je obruč postavljen, istim čekićem poravnao se gornji rub plašta bačve. Nešto niže nabila su se još dva obruča i tako priređen plašt bačve stavljao se na vatru kako bi se drvo ugrijalo. Vatra se stalno ložila otpacima od drveta u fasl korpi, željeznoj korpi za loženje napravljenoj od obruča, tako da se nije drvo zapalilio, a za vreme loženja drvo se stalno močilo izvana i iznutra, toliko je moralo biti vruće da niste mogli ruku držati. Kad se bačva ugrijala onda ju stežete šrafcigom. Kad ju gotovo stegnete, odete u radionu i dalje ju štucate pilom obrežete jednu i drugu stranu. Zatim ju s hoblićima i krumpajzlom izradite froš, šropate ju iznutra šrophoblićem i zatim idete izraditi dno. Kad izradite dno morate šest puta ići cirklom po tom kimu koje je veličina dna. Dno orežete švajsigom, izradite ga. Onda rogozite bačvu. Između svake duge ide rogoz, i u kim ide rogoz. Kad je bila gotova, u nju se ulila voda i ona se hladila tako da drvo nije propuštalo. Zatim se pomoću špage uzme mjera za obruče. Nakon što se obruči stave na bačvu bačva se još jedanput ishobla. 
Osim vinskog posuđa, u domaćinstvima Podravine upotrebljavao se velik broj drvenih posuda za mjerenje, spremanje i transport prehrambenih namirnica i tekućina. To su bile kace za kiseljenje kupusa, mutilnice za izradu maslaca, lodrice, kible za spremanje masti, octenke za čuvanje octa i barili, barilčeki, palaske u kojima su nosili vino, vodu i rakiju u polje. Bari/isu bili često ukrašeni biljnim i geometrijskim motivima, a na nekima je urezana godina i litraža. Prema kazivanju bačvara Alojza Sirovca, njegov otac Filip izradio je barilček od tri vrste drveta: hrastovine koja je bila tamnija, šljive crvene i duda žute boje. „Barilček je imal jedno dno i iznutra pipu koja je imala tri položaja. Kad ju je okrenul i pustil curi bijelo vino, okrene i pusti curi crno vino i kad se stavi u treći položaj onda su curili i bijelo i crno vino. Za taj barilček i udubač dobio je priznanje 1951. godine na sajmu u Virovitici".
Uz njih, bačvari su izrađivali i kace za voziti gnojnicu, dojače za kravlje mlijeko, zatim belitnjake. To su bile drvene kace s ručkama koje su imale poseban dodatak - dužicu s ispupčenjem u kojoj je bio čep. Nekad se rublje veš pralo u belitnjaku u vrućem lugu koji se je ispuštao kroz rupu na dužici belitnjaka. Neki bačvari izrađivali su drvene kade U Etnografskoj zbirci najvećim brojem su zastupljeni barili. Barili, barilčeki, palaske, drvene su posude izrađene od hrastovih dužica, uobručene s dva željezna obruča. Na dnu barila nalazi se postolje, drvene nogice na kojima posuda stoji. Na vrhu barila je otvor kroz koji se ulijeval tekućina vino, voda i ručka od metalne žice. U zbirci se nalazi i primjerak barila izrađen od duda u kojem se nosila rakija. Neki sačuvani primjerci ukrašeni su izrezbarenim biljnim i geometrijskim ^^^^^m motivima, dok je na nekima urezano primjerice, 1920. 5 I. Druge po brojnosti u zbirci su mutilnice, putrenjke. To su drvene posude za pravljenje maslaca, stožastog oblika. Izrađene su od drvenih dužica okovanih s tri obruča i željeznom drškom. Na vrhu se nalazi poklopac kroz koji prolazi drveni štap na čijem vrhu se nalazi drvena pločica s rupicama. U njima se izrađivao maslac tako da se po vrhnju u posudi udaralo štapom gore - dolje sve dok se i masnoća - maslac nije odvojila od tekućine stepke. S nekoliko primjeraka zastupljene su i kible, lodrice. To su kace, široke četvrtaste posude s dvije ručke i poklopcem koje su okovane s dva obruča. Upotrebljavale su se za spremanje kosane masti. Istim brojem primjeraka zastupljen je i drveni vijak, šaraf s dvije čeljusti. Služio je za stezanje teršenje kupusa u drvenoj kaci u kojoj se kiselio kupus. Osim za čuvanje, spremanje, pripremu i nošenje, posude od drvenih dužica imale su i druge namjene. Neke posude imale su važnu ulogu u vinogradarskim običajima. Bačva je imala važnu ulogu na dan Sv. Martina. U njoj je mlado vino koje se krstilo taj dan. Barilci, barilčeki bili su dio običaja na Vincekovo, dan Sv. Vinka. O Vincekovu goričari varaju djecu koja bosa po snijegu traže barilce i čuturice. Gazda odreže nekoliko loza i kod kuće ih metne u vrč s vodom. Kad loza propupa, vidi kakva će biti godina u goricama (usp. Turković, 1978:36). Veselje i zadovoljstvo s kojim su Podravci obrađivali gorice, uživali u berbi grožđa, druženju i vinogradarskim običajima dio je lokalnog identiteta našeg kraja koji je prisutan u Podravskoj kleti. Dio interijera tog ugostiteljskog objekta, bila je drvena kaca za druzganje grožđa bedenj u obliku stola uz koji su gosti sjedili i uživali u podravskim specijalitetima i dobroj kapljici.
Od druge polovice 20. stoljeća, umjesto drvenog posuđa od dužica upotrebljavalo se i posuđe od plastike i inoxa, nehrđajućeg čelika koje je jeftinije i lakše se održava i čisti. Ipak, osnovna vinogradarska posuda i dalje je ostala hrastova bačva koja je nezamjenjiva u procesu dozrijevanja vina. Posljednji bačvarski obrtnik u Koprivnici je Stjepan Ledinski, iz bačvarske obitelji Putrenjke, mutilnice
Etnografska zbirka Muzeja grada Koprivnice
Ledinski u kojoj su se nekoliko generacija bavila bačvarskim obrtom. Obitelj Ledinski došla je u Koprivnicu iz Hrvatskog Zagorja. Iako se sve više upotrebljavaju bačve od inoxa, većina vinara i vinogradara i dalje je nastavilo koristiti hrastovu bačvu jer u njoj vino najbolje dozrijeva. Svoje bačve donosili su na popravak bačvaru Ledinskom. Za njih izrađivao je i barrique, hrastove bačve od 225 l. Majstor Ledinski jedan je od posljednjih bačvara u Koprivnici i okolici koji je od sredine 20. stoljeća nastavio tradiciju bačvarskog obrta izradom bačvi i vinskog posuđa i njihovom prodajom na sajmovima u Koprivnici, Ludbregu, Virovitici, Podravskoj Slatini...
Literatura:
Anić V. 1998. Rječnik hrvatskog jezika Zagreb: Novi liber
Anić Vladimir i Ivo Goldstein. 2000. Rječnik stranih riječi. Zagreb: Novi liber
Bartl Zlata i Zlata Vucelić.1983. Kratki prikaz tehnološkog razvoja Podravke Podravka 1: 51-65.
Biškupić Bašić, I. 1996. Tradicijski obrti Hrvatskog Zagorja. Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja, Muzej
Seljačkih buna.
Biškupić Bašić, I. 2010. Stubički obrti kroz povijest. Zagreb: Etnografski muzej; Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja, Muzej seljačkih buna.
Bogataj J. 2008. 30 godina sustavne i stručne brige za razvoj tradicijskih i suvremenih obrta u Sloveniji U
Tradicijski obrti - izazov za kulturni turizam 16-28. Gornja Stubica: Muzeji Hrvatskog zagorja.
Brozović L. 1978. Građa za povijest Koprivnice. Koprivnica: Muzej grada Koprivnice.
Brozović L. 1946. Popis žitelja Slob. i kralj. Grada Koprivnice 1783. Zbornik Muzeja grada Koprivnice
I(3):48.
Čapo Žmegač, J., Muraj, A. Vitez, Z. Grbić, J i Belaj, V. 1998. Seoska društvenost U Etnografija Svagdan i blagdan hrvatskog puka 251-293. Zagreb: Matica Hrvatska.
Česi, V. 1996. Vincekovo, običaji na dan Sv. Vinka 22. siječnja Koprivnica: Koprivnica: Promocija d. o.o. Koprivnica.
Feletar D. 1980. Prilozi za povijest „Podravke" Čakovec: TIZ Zrinski.
Forbes J. 1993. Studies in Ancient Technology. Leiden - New York - Koln.
Horvat R. 2003. Povijest slob. i kr. Grada Koprivnice, Koprivnica: Ogranak Matice Hrvatske.
Horvatić F. 1995. Sjaj i značenje obrtničkih cehova U Koprivnica, izabrane teme 83-91. Koprivnica.
Kolar M. 2007. Grad Koprivnica i njegovi ljudi u vrijeme velike svjetske gospodarske krize Podravina(6) 11:
138-156.
Kolar Dimitrijević M. 1999. Gospodarski razvoj grada Koprivnice za vrijeme načelnika Josipa Vargovića Scienia Podraviana 14: 6-11.
Markovac, A. M: 1939. Nauka o drvetu Zagreb: Naklada školskih knjiga i tiskanica Savske Banovine. Matišin M. 1993. Iz prošlosti virovskih obrtnika Virje na razmeđu stoljeća (V): 159-171 Moslavac S. 1997. Tradicijski i drugi obrti u Kutini Muzejski vjesnik 20 : 69-71. Peršić Kovač V. 1999. Bačvarstvo U Tradicijski obrti Koprivničko križevačke županije Muzej grada Koprivnice: Koprivnica.
Šestan I. 1987. Obrti u okolici Zagreba Etnološka istraživanja 3-4: 165-197. Šestan I. 1996. Vino i tradicija. Zagreb: Etnografski Muzej.
Šprem Lovrić B. 2005. Od trsa do trošidbe, vinogradarstvo, vinarstvo, bačvarstvo Kumrovec: Muzeji Hrvatskog zagorja.
Turković J: 1978. Podravsko rukotvorje, Muzej grada Koprivnice: TIZ Zrinski Čakovec. Vukić I. 2002. Starigrad od osnutka do danas, Koprivnica: Rihtarić d.o.o. Terenska istraživanja bačvarskog obrta iz 2007. i 2011. godine.
Summary
The exhibition of Coopers' Crafts in Koprivnica in Koprivnica Town Museum is the eighth one from the cycle called Old Crafts and Knowledges, and presents the tradition of coopers' crafts throughout centuries and the craftsmanship of coopers' products which are still a part of the every day life in the local community. Knowledge and skills of the coopers in the design and production of barrels, vats and other dishes which were used in households are a part of the guild tradition and include the work negotiations, selection of wood assortment, measuring and outline of the ordered items and, finally, the construction and sale of finished products. Coopers have gained this tradition throughout their lives and work in their families, with their education, apprenticeship and by going away to travel the world to gain work experience. Their products were made in coopers' workshops, like the workshop of cooper Alojz Turković from the 18th and 19th century which is part of the holdings of Koprivnica Town Museum. Coopers bought the wood for the barrel construction in the forest, or the wood was brought to them by their clients. The wood was firstly cleaved on staves by battering the axe on the wooden hammer. The staves were then listed with round axe, jointed with the jointer and planed. The next phase included the backing of the stave with the backing knife and then the stave was hollowed out with the hollowing knife. Next, the staves were put together inside the hoop. Then the stave was applied on the hoop and thightened while the other staves were folded up within the hoop. The hoop was pounded on the staves with the hammer. A fire was set inside the barrel and the barrel was constantly soaked with water and bended into the shape. Next phase is the construction of grooves on the barrel using the croze. Sedge was put between the staves and in the grooves. Then, the compass was used to measure the openings so the tops could perfectly fit each end of the barrel. Finally, the trussing hoops were taken off and replaced with the final hoops made of iron. They were then tightened with a hammer and the metal driver. In the middle of the 20th century the coopers from coopers' workshop in the food industry Podravka were making tinder barrels of 200 kilos and vats of 40 000 liters for the storage of pomace, which is the first phase in the production of marmalade and squeezed fruit which were then processed into the final products. Except as a wine vessel, barrel was also a part of the winegrowing customs, and the vat for squashed grapes was a part of the interior of the restaurant Podravska klet. Coopers' tools adze, axe, broad axe, hammer, jointer, backing and hollowing knives, sun plane, howell, coopers croze, compass were brought to the holdings of Koprivnica Town Museum by the acquisition of dr. Leander Brozović who recognized their value for the conservation of the identity of the local community and tangible and intangible heritage of Koprivnica. The tradition of coopers' crafts is present even today through the objects, photographs, documents and cultural manifestations but also in the memories of coopers' families regarding the lifestyle, education and craftsmanship of coopers' products in Koprivnica. This tradition was also preserved by the last cooper craftsman Stjepan Ledinski who fixed cooper products, made wine vessels, barrels and barrique (oak barrels of 225 l) and sold them on fairs in Đurđevac, Koprivnica, Ludbreg.
Lea Đurašević, mag.
Stara umijeća i znanja: BAČVARSKI OBRT U KOPRIVNICI
Izdavač:
MUZEJ GRADA KOPRIVNICE Trg dr. Leandera Brozovića 1 HR - 48 000 Koprivnica +385 (0) 048 642 539 +385 (0) 222 872, 222 871, faks
Upravno vijeće Muzeja:
Enerika BIJAČ, prof. predsjednica Nada MATJAŠKO, prof. Dalibor VUGRINEC, dipl. informatičar
Za izdavača^
Draženka JALŠIĆ ERNEČIĆ, ravnateljica
Organizacija izložbeMuzej grada Koprivnice
Autorica izložbe i kataloga:
Marija MESARIĆ prof., kustos
Prijevod sažetka na engleski jezik:
Lea ĐURAŠEVIĆ, mag.
Stručne suradnice:
Edita JANKOVIĆ HAPAVEL, voditeljica i ravnateljica Galerije Stari grad Centar za kulturu Đurđevac
Nada MATIJAŠKO
voditeljica Muzeja prehrane Podravka
Zahvaljujemo kazivačima, posuđivačima predmeta i suradnicima koji su doprinijeli realizaciji izložbe i kataloga:
Božici ANIĆ Josipu BAJZEKU Davorinu HEĆIMOVIĆU Stanki i Branku KUČAN Zdravku JURATOVIĆU
Stjepanu LEDINSKOM
obitelji Ivice MARTINČEVIĆA
Josipu MARKUŠIĆU
Branku POTROŠKU
Ivanu RAJKOVIĆU Josipu i Alojzu SIROVCU Ivanu i Josipu ZVONARU
Etnografski film „Bačvar":
[1] Zahvaljujem gospodinu Branku Kučanu na podatku koji mi je dao. [2] Putovanje obrtničkog pomoćnika svijetom radi stjecanja radnog iskustva (Čapo Žmegač, 1998:279). [3]Podjela bačvarskog alata preuzeta je iz udžbenika Marijana A. Makovca 1939. Nauka o drvetu, Zagreb: Izdanje naklade školskih knjiga i tiskanica Savske Banovine Mu 3678 u vlasništvu Hrvatskog školskog muzeja u Zagrebu. [4] Podaci o bačvarima u Vriju i Starigradu preuzeti su iz Matišin M. 1993. Iz prošlosti virovskih obrtnika Virje na razmeđu stoljeća (V): 159-171 i Vukić I. 2002. Starigrad od osnutka do danas, Koprivnica: Rihtarić d.o.o., dok su podaci o ostalim bačvarima zapisani prema kazivanju kazivača i nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [5] Zahvaljujem gospođi Stanki i gospodinu Branku Kučanu na podacima koje su mi dali. [6] Kuhana i protisnuta voćna kaša koja se prerađuje ili sprema u drvene bačve od 200 kg. [7] Podaci preuzeti iz Opisa prostorija, uredjaja, strojeva i tehnološkog procesa za preradu voća i povrća u Podravki koje je 1957. godine sastavio Josip Tušelić, a nalazi se u Muzeja prehrane Podravka u Koprivnici. [8] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [9] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [10] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [11] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [12] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [13] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [14] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [15] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [16] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [17] Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice. [18]Podaci o kazivačima nalaze se u Arhivu Muzeja grada Koprivnice.
Osebujan i karakterističan stil govori nam o minucioznosti slikaričinog izražavanja. U sadržaju slika dominiraju mrtve prirode, cvijeće i pitoreskni krajolici iz njezinog rodnog okruženja iz kojega je potekla, iz rodnih joj Molvi. Koristi se medijem akrila, pastela, akvarela i ulja na platnu. Marija je članica Likovne sekcije Podravke i molvarskog Likovnog kruga. Da je riječ o vrsnoj slikarici s dugogodišnjim slikarskim radom i prisustvom na likovnoj sceni, potvrđuju nam to njezine brojne kritike od poznatih likovnih kritičara i znalaca likovne umjetnosti i književnosti. 
U program izložbe uveo nas je duo 'Ivane' s pjesmom, o slikarici je govorila je Vesna Sertić, dipl. med. sestra, prisutnima se također obratio prigodnim riječima i domaćin i vlasnik kavane Božidar Zagorec, izložbu je otvorila Alica Ranogajec, predstavnica općine Bjelovar. Izložba će ostati otvorena do kraja rujna. Svi ljubitelji Marijinog slikarstva mogu posjetiti izložbu ako ih put nanese u Bjelovar, uživajući u višestrukom zadovoljstvu lijepih slika, kave, kolača i sladoleda. 
